U srcu Bijeljine, stoji zlatarska radnja koju su nasljeđivale generacije Simića i jedan Stojiljković. On ne krije ponos na to što je uspio da sačuva njeno ime, autentičnost i očuva je kao simbol čaršije u kojoj se nebrojeno stvari promijenilo.
Dragoslav Stojiljković, vlasnik zlatare „Zlatar – Simić (Ace) Đorđe’’, u razgovoru za portal „Semberija info“ kaže da ni sam sa sigurnošću ne može da tvrdi koliko generacija je nasljeđivalo ovu zanatsku radnju. Prema predanju njegovog ujaka, on je peta-šesta generacija zanatlija koji su u početku bili kujundžije, a kasnije zlatari. Prisjećajući se, Dragoslav navodi da je u toku Drugog svjetskog rata, radnja uveliko radila.
-Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovo je bila kujundžijska radnja koju je držao moj deda i koji je prvi počeo da radi sa zlatom. Pored toga što je bio zanatlija, bio je i oficir u kraljevoj vojsci. Zbog toga je bio uhapšen i odveden u zarobljeništvo u Njemačku, iz koga se vratio živ. Nijemci su 1943. godine vršeći pretres u potrazi za oružjem, obili radnju i pošto ga nisu našli, napustili su je ne dirajući ništa od inventara kojeg su tu zatekli. Ubrzo nakon toga, u razbojništvu, ukradena je određena količina predmeta. Najžalivije mi je što su njegovi ručni radovi, koje je napravio za izložbu u Americi, uništeni u bombardovanju Beograda početkom rata, gdje su se u to vrijeme nalazili’’, prisjeća se Stojiljković.
Iako je Dragoslav završio Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Beogradu (Zemun), sudbina se poigrala i umjesto posla u „Mlekari Zemun“, nasljeđuje zlatarsku radnju od svog ujaka Đorđa (Đoke) Simića (Đoka sa kratkim „o’’ pri izgovoru), koji nije imao djecu i koji je htio da baš njegov sestrić Dragoslav nastavi ovu porodičnu tradiciju. Đoka je posao naslijedio od svog oca Arsena (Ace) Simića, koji je bio vrhunski majstor, ali i jedan od najboljih amaterskih glumaca sa ovih prostora. Dragoslavov deda Aco, naslijedio je radnju od svog oca i tako prateći generacije unazad dolazimo do njegovog dalekog pretka Pere Simića, koji je došao u Bijeljinu krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog vijeka i otvorio kujundžijsku radnju.
– Ujak je bio velemajstor ovog zanata. Sa sigurnošću mogu da kažem da je bio među tri najbolja majstora u državi. Ono što je mogao da vidi, mogao je i da napravi rukama. Nikada nije „štancao“ nakit koristeći pres mašinu i bio je prepoznatljiv po takozvanim „’ticama’’, naušnicama u obliku ptica, koje su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu uspijevali. Iskreno govoreći ja nemam ni 30% njegovog talenta. Počeo je da radi sa deset godina kod svog oca, mog dede, za koga je ujak tvrdio da je bio bolji čak i od njega. U ono vrijeme dosta toga se radilo ručno, dok se danas uglavnom radi industrijski, mašinama. To je još jedan od razloga što je on bio zaista vrhunski majstor’’, iskren je Stojiljković.
Sve je manje majstora koji se oslanjaju na ručni rad kao glavni izvor prihoda. Razlika između već gotovog nakita koji se preprodaje kao i svaka druga roba i ručno izrađenog nakita koji iziskuje mnogo rada i truda, teško je naplativa. Potonji zahtijeva mnogo više vremena i umijeća za koje je sve manje ljudi spremno da dodatno plati. Zato danas postoji puno zlatara koje su samo trgovine i koje se bave sitnim popravkama i prepravkama. Iz Stoiljkovićevog iskustva, danas se najbolje prodaju burme, vjereničko prstenje i dječiji nakit, dječije minđušice i lančići. Uglavnom su to pokloni vezani za neki događaj, na primjer, krštenja, vjeridbe i vjenčanja. Sve se rjeđe kupuje zlato za lični „ćejf’’, kao što su debeli lanci i narukvice, priča Stojiljković.
-Mnogo je radnji koje su samo trgovine, ali naravno da još uvijek ima ljudi koji posjeduju vještinu ručne izrade nakita. To možete da vidite i prema tome koliko je vremenski potrebno nekom majstoru da završi popravku. Ako vam kaže da dođete za 3-4 dana, a ja svoje popravke završim za sat vremena, time sam vam sve rekao. Trenutno, a i u posljednjih nekoliko godina, su mi upravo popravke glavni izvor prihoda. Rekao bih da su 70-te i 80-te godine bile zlatno doba ovog posla. Tada je zlato bilo relativno jeftino, a narod je dobro zarađivao i imao novca. Ako uzmemo u obzir da danas u Bijeljini imate 10-ak zlatara, to vam govori da od ovog posla još uvijek može da se živi, ali zarada nije više tako izvijesna zbog cijena zlata koje se gotovo svakodnevno mijenjaju’’, priča Stojiljković.
Dragoslav Stojiljković je otac dvije kćerke, koji kako i sam priznaje, nije puno razmišljao o tome ko bi mogao da ga naslijedi i nastavi ovu porodičnu tradiciju, sve donedavno.
-Ranije nisam, ali sada kada sam već došao u neke godine, počeo sam da razmišljam o tome. Starija kćerka je bila izuzetan student i nakon studija se zaposlila u Beogradu i radi kao ljekar, dok je mlađa krenula mojim stopama i studira tehnologiju na istom fakultetu na kom sam i ja studirao. Ne mogu reći da je nagovaram, ali bilo bi mi drago da joj prenesem svoje znanje. Danas dosta žena drži zlatarske radnje, pa bi mogla i ona, što da ne’’, ispričao je Dragoslav za portal „Semberija info’’.
(semberija.info)