Gradsko pozorište “Semberija” u Bijeljini je posebno ne samo zbog činjenice da je najmlađe pozorište srpskog, duhovnog prostora, nego i zbog njegovanja dramske forme nazvane poetski teatar.
Rekla je ovo za “Glas Srpske”, rediteljka Valentina Vidaković komentarišući ideju o povezivanju narodne poezije sa savremenim autorkama poput Milene Marković i Radmile Petrović, koja stoji iza poetskog teatra “Kavez” koji se ponovo izvodi na sceni Gradskog pozorišta “Semberija” večeras(petak) u 20 časova.
– To je kamerni, pozorišni izraz u kome se susreću lirika i drama i taj susret je uvijek izazovan jer traži od reditelja, koji je istovremeno i dramaturg, da lirske subjekte pretvori u dramske junake prepoznavši u njima potencijal za to.”Kavez” je treći poetski teatar koji postavljam i za mene je bio najizazovniji zbog slobode koju sam dobila od umjetničkog direktora i predsjednika umjetničkog savjeta. Vjerovali su mi rekavši da uradim ono što želim, ne ograničavajući me ni na koji način. Prigrabila sam pruženu priliku odlučivši da zaronim prvenstveno u pjesnički svijet Milene Marković, zato što njenu poeziju veoma volim, zato što mi je blizak njen doživljaj svijeta, a onda sam odlučila da njen glas postavim u dijalog sa patrijarhalnom ženom, onom čiji je pogled na svijet sačuvan u narodnoj usmenoj književnosti, prvenstveno u lirskim pjesmama, tek sluteći da u tome postoji potencijal za scenski izraz. Tom razgovoru pridružila se svojom poezijom Radmila Petrović, kao glas potpuno nove generacije žena. Na samom početku sve je bilo haotično, na stolu je bilo mnogo više pjesama od onih koje su izabrane u konačnoj verziji, ali zajedno sa glumicama ukrotila sam taj haos i “Kavez” je premijerno izveden.
GLAS: U redateljskoj bilješci postavljate pitanje da li savremena žena zamjenjuje jedan kavez drugim. Koliko su se, po Vašem mišljenju, ti oblici “kaveza” promijenili danas u odnosu na prošlost? Šta za Vas lično predstavlja “osvajanje slobode” i da li je ona u današnjem društvu u potpunosti moguća?
VIDAKOVIĆ: Sloboda se uvijek određuje u odnosu na nekoga ili nešto. Pružene životne prilike uvjerile su me da ću obrazovanjem i stečenim znanjem postati slobodnija u odnosu na očekivanja sredine, roditelja, patrijarhata. Činilo mi se da su, prvenstveno zbog neobrazovanosti, moje bake, prabake ostajale u odnosima koji su bili nezdravi, u obespravljenosti, potčinjenosti, trpljenju i ćutanja. Vjerovala sam da je svaki pređeni kilometar, pročitana knjiga, akademska titula jedan korak dalje u odnosu na kavez patrijarhata. Međutim, nisam više sigurna u to. Rekla bih da je kavez moje generacije širi, prostraniji, ukrasile smo ga novim detaljima, ali mi smo i dalje mame, sestre, tetke koje vole one zbog kojih se odričemo djelića osvojene slobode. Mislim da generacija u čije ime pjeva Radmila Petrović to tek treba da otkrije.
GLAS: Posvetili ste “Kavez” svojoj nedavno preminuloj tetki Radmili. Možete li nam reći nešto više o tom ličnom momentu i njegovom značaju za vaše stvaralaštvo? Koliko je ovaj projekat za Vas bio profesionalni izazov, a koliko lična intima i odavanje počasti ženskoj lozi Vaše porodice?
VIDAKOVIĆ: Kao i prethodna dva poetska teatra, “Kavez” je bio profesionalni izazov, ali postao je više od toga zbog iznenadnog odlaska moje tetke za kojom i danas veoma tugujem. Intenzivno razmišljanje o njoj i njenom životu, koji je određen činjenicom da ona nije imala moje prilike za školovanje, da nikada nije iskoračila iz porodičnog kaveza očekivanja i nametnutih uloga, podstaklo me je da pažljivije osluškujem glas žene narodne usmene književnosti jer je to glas svijeta u kome je moja tetka provela cijeli svoj život. Postala sam svjesnija mnogo toga što mi mladalačka arogancija nije dozvoljavala. Njena snaga i spremnost na žrtvu naknadno su mi postale jasne te je ovaj poetski teatar izjava ljubavi koju sa zakašnjenjem upućujem ne samo njoj, nego i baki Mitri i prabaki Cvijeti.
GLAS: Da li mislite da se danas premalo bavimo iskustvima žena koje su živjele prije nas i šta savremena žena može da nauči iz njihove “nevjerovatne vitalnosti i snage” koju pominjete?
VIDAKOVIĆ: Potpuno se slažem sa vama. Ne možemo se pohvaliti kulturom sjećanja, ni kao kolektiv, ni kao pojedinci. Svako od nas u svojoj porodičnoj istoriji ima priče o izuzetnim ženama koje su ponijele teret svih tragedija 20. vijeka. Mi ne tragamo za tim glasovima, ne slušamo one koji žele da nam ih prenesu jer nismo strpljivi, jurimo ko zna kuda. Trebalo bi da nađemo vremena, da zabilježimo svjedočanstva, sačuvamo ih jer u njima se krije životna mudrost koju nećemo uvijek pronaći u knjigama. Njihova vitalnost i snaga su inspiracija i potencijal koji svi nosimo u sebi, u svom krvotoku. Najbolji su lijek za našu ovovremenu malaksalost i malodušnost!
GLAS: U kojoj mjeri poetski teatar, kao forma, omogućava da se pitanja života i smrti, slobode i zatočeništva, postave na drugačiji način nego u klasičnoj drami?
VIDAKOVIĆ: Poetski teatar pruža priliku da se zbog raznovrsnosti lirskih glasova, jer svaka pjesma donosi jedan, razgranaju i dramski sukobi ako pjesma u sebi nosi taj potencijal, a samo takve i biram. Njegova razgranatost, a ne tek jedna ili dvije linije sukoba, njega i čine drugačijim. Istovremeno, sve što se izgovori na sceni lirska je pjesma, tako da publika nije ni svjesna da gotovo sat vremena sluša čistu poeziju.
GLAS: Za kraj, “Kavez” igra, reakcije su dobre, kakvi su dalji umjetnički planovi, na nekom sličnom tragu ove predstave ili želite “nešto potpuno drugačije”, kako kažu montipajtonovci?
VIDAKOVIĆ: Stvaranje novog poetskog teatra u Gradskom pozorištu, “Semberija” zavisiće isključivo od repertoarske politike najodgovornijih u njemu. Njihovom pozivu ću se rado odazvati.
GLAS: U poetskom teatru igraju glumice Dragana Arsenić, Mirna Jovanović i Vanja Krtolina. Kako je izgledao proces istraživanja, “prostora slobode” sa njima i koliko su njihovi lični senzibiliteti uticali na konačni oblik ovog poetskog teatra?
VIDAKOVIĆ: Dragana, Mirna i Vanja su zajedno sa mnom hrabro zaronile u ovaj stvaralački proces, posvećeno, radno i odgovorno učestvujući u njemu. Mnogo smo razgovarale, analizirale pjesme, dijelile crtice iz porodične istorije želeći da sa scene progovorimo u ime svih onih žena koje nisu mogle, nisi umjele ili nisu stigle da vrisnu. “Kavez” je zato upečatljiv jer je svaka od nas donijela nešto svoje. Mi pripadamo različitim generacijama što je omogućilo raznovrsnije uglove posmatranja tema koje smo obrađivale. Pomenula bih i Biljanu Grgur, čarobnicu, koja je svojim kostimima učinila ,”Kavez” vizuelno veoma upečatljivim.
(Glas Srpske)