Nedjelja, podne. Kolona automobila proteže se od izlaza iz Srbije, preko Pavlovića mosta, pa do graničnih kućica na ulazu u Bosnu i Hercegovinu. Vozači gase motore, izlaze iz vozila i pogledavaju prema mjestu gdje će se kolona ponovo pokrenuti. Za prolazak obje granične kontrole, srbijanske i bosanskohercegovačke, potrebno je oko sat i po.
Za mnoge putnike koji prelaze između Semberije i Mačve to nije izuzetak nego poznata slika. Most koji je trebalo da bude veza između dvije obale već godinama je mjesto gdje se sudaraju svakodnevne potrebe ljudi, administracija granice i jedan od najneobičnijih modela finansiranja infrastrukture na prostoru regiona.
Na istom mjestu na kojem se čeka u koloni nalazi se i naplatna rampa. Za prelazak preko mosta vozila plaćaju 180 dinara, 3 KM — naknadu koja je decenijama bila simbol privatne koncesije nad objektom koji povezuje dvije države.
Ali 28. avgusta ove godine taj model ulazi u posljednju fazu. Ističe tridesetogodišnji ugovor o koncesiji koji je Vlada Srbije zaključila sa kompanijom Drina River Bridge Corporation, firmom koju je osnovao pokojni biznismen Slobodan Pavlović.
Pitanje koje sada postavljaju stanovnici obje strane Drine jednostavno je: da li će nestati i rampa zajedno sa privatnim koncesionarom?
Most koji je počeo kao privatni san
Pavlovića most, zvanično otvoren 28. avgusta 1996. godine, bio je neobičan projekat za vrijeme u kojem je nastajao. Izgrađen privatnim novcem Slobodana Pavlovića, biznismena porijeklom iz bijeljinskog kraja koji je poslovni uspjeh napravio u Sjedinjenim Američkim Državama, most je zamišljen kao spoj ekonomskog razvoja i infrastrukturnog povezivanja. Investicija vrijedna oko četiri miliona dolara vraćala se kroz tridesetogodišnju koncesiju. Privatnom investitoru omogućeno je da naplaćuje prolaz vozila, dok je zauzvrat imao obavezu finansiranja i održavanja objekta. U vremenu kada su javne institucije bile slabe, a infrastruktura razorena ratovima, takav model mnogima je izgledao kao rješenje.
Tri decenije kasnije, međutim, isti model postao je predmet nezadovoljstva.
“Nije problem samo 180 dinara, nego princip”
Ljudi koje smo ovog vikenda zatekli na mostu uglavnom nisu imali dilemu šta bi trebalo da se desi nakon isteka koncesije.
“Prelazim ovuda godinama. Nije stvar u tih 180 dinara, nego u tome što je ovo međunarodni prelaz. Ne postoji drugi primjer da privatna firma naplaćuje prolaz preko granice”, kaže jedan vozač iz Bijeljine koji redovno putuje prema Srbiji.
Drugi sagovornik, koji svakodnevno prelazi zbog posla, kaže da problem posebno osjećaju ljudi koji su vezani za obje strane Drine.
“Nama je ovo praktično jedan grad, jedan prostor. Ljudi rade u Srbiji, imaju porodicu u BiH, ili obrnuto. Svaki trošak se osjeti kada prelazite često.”
Među putnicima je bilo i onih koji kažu da im veći problem od same mostarine predstavlja čekanje: “Najgore je kada stojite sat vremena, sat i po, a onda još imate osjećaj da plaćate nešto što bi trebalo da bude normalan dio puta”.
Pavlovića most danas nije samo lokalna veza. Preko njega godišnje pređe više od milion putnika i stotine hiljada vozila. Njegov značaj posebno se vidi u odnosima Bijeljine, Šapca i Beograda, jer predstavlja jednu od najvažnijih veza između sjeveroistočnog dijela Bosne i Hercegovine i Srbije. Privrednici godinama ukazuju da dodatni troškovi prelaska opterećuju transport i svakodnevno poslovanje. Za lokalne zajednice rješenje je jasno, a to je da nakon isteka koncesije most treba da bude tretiran kao i drugi granični prelazi.
Šta će odlučiti Beograd?
Formalni završetak koncesije ne znači automatski odgovor na pitanje koje najviše zanima građane — hoće li naplata biti ukinuta. Odluka ostaje na institucijama Srbije koje će preuzeti upravljanje objektom. Jedna mogućnost je da rampa bude uklonjena i da Pavlovića most postane običan granični prelaz. Druga je da država uvede neki novi model naknade, obrazlažući ga troškovima održavanja. Za ljude koji koriste most svakodnevo ili često, razlika je velika.
Nasljeđe Slobodana Pavlovića: Od čikaškog sna do finansijskih afera
Priča o mostu ne može se odvojiti od priče o čovjeku koji ga je izgradio.
Slobodan Pavlović je od biznisa u SAD-u napravio kapital koji je pokušao pretočiti u projekte u zavičaju. Osim mosta, ostao je poznat i po projektu Slobomir, ambicioznoj zamisli o novom gradu između Bijeljine i Brčkog, sa univerzitetom, bankom i poslovnim sadržajima. Projekti su godinama predstavljani kao primjer da privatni kapital može popuniti praznine tamo gdje država nije imala dovoljno mogućnosti ili interesa.
Ipak, iza slike uspješnog biznismena i graditelja ostao je i niz kontroverzi koje su obilježile posljednje godine njegovog poslovnog carstva. Pavlović je 2016. godine uhapšen u okviru istrage Tužilaštva BiH koja se odnosila na poslovanje njegove Pavlović banke, uključujući sumnje u sporne kreditne plasmane i finansijske transakcije. Posebnu pažnju javnosti privukao je kredit povezan sa kupovinom nekretnine tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u Beogradu. Nakon istrage, poslovni sistem koji je Pavlović godinama gradio počeo je propadati. Pavlović banka promijenila je vlasnika i naziv, dok su pojedini projekti povezani sa Slobomirom ostali nedovršeni ili opterećeni finansijskim problemima.
Od velike poslovne vizije danas su ostali fragmenti. Najvidljiviji trag je upravo Pavlovića most, projekat koji je preživio sve promjene i koji i danas ima važnu saobraćajnu ulogu, povezujući Semberiju i Mačvu.
Slobodan Pavlović poginuo je 2021. godine u saobraćajnoj nesreći u Sjedinjenim Američkim Državama.