NJegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zvorničko-tuzlanski g.Fotije služio je svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Svetog Arhangela Gavrila u Dragaljevcu povodom hramovne slave.
Mnoštvo vjernog naroda na čelu sa visokoprepodobnom igumanijom Teodorom i protom Lazom Stjepanovićem dočekalo je svog mitropolita u porti manastira pokazujući veliku radost i zahvalnost zbog posjete prvojerarha naše eparhije.
Po ulasku u hram otpočela je svečana arhijerejska liturgija.
Mitropolitu Fotiju su sasluživali u Hristovoj odanosti i bratskoj ljubavi protojerej Aleksandar Tešić, arhijerejski namjesnik uljgevičko-janjski; protojerej-stavrofor Lazo Stjepanović, služašči sveštenik u manastiru Dragaljevcu i parohijski sveštenik dragaljevački; jerej Bojan Krstanović, paroh mrtvički; jerej Mladen Jović, paroh dazdarevačko-triješnički te protođakon Lazar Ilić, eparhijski đakon.
U toku svete liturgije mitropolit Fotije je rukopoložio teologa Momira Kutlaču u svešteni čin đakona.
Nakon zaamvone molitve je postrigao iskušenicu Dijanu u rasofornu monahinju davši joj ime Gavrila. Sestrinstvo manastira se umnožava, a to nas sve radosti i daje nadu za neka bolja vremena, rekao je mitropolit Fotije.
Besjedu mitropolita Fotija vam prenosimo u cjelosti:
Časni oci, uvažena mati igumanijo sa sestrama, sestro Gavrila, draga braćo i sestre, draga deco, veliki je dan u manastiru Dragaljevcu. Juče smo imali jedno monašenje u shimu, jedan vidljivi i potresan čin monašenja kada neko bira da ide uskim putem, jevanđelskim putem spasenja koji vodi čoveka u život večni. Taj obred i događaj je potresan i vraća na onu priču o bludnom sinu koji se udaljio od oca, postao telesan i smrtan čovek, te želi pokajanjem da se vrati zajednici svetih, tj Crkvi. Imali smo i danas monašenje sestre Gavrile u rasu. To je prvi stepen monaškoga podviga i za neku godinu kada to igumanija bude smatrala dobiće i angelsku shimu. Smisao monaštva je da se dostigne angelski život u telu, koliko je to ljudima moguće. Kod najvećih otaca vidimo da je moguće, ali mi da budemo koliko možemo. Ovaj manastir je duhovni centar naše Eparhije ova dva dana.
Danas smo imali i jedno rukopoloženje u čin đakona našeg brata Momira, mladog čoveka i teologa koji je preživeo dramu ovogo nesretnog sukoba devedesetih. Selio se na razna mesta, ali je pronašao utočište u Crkvi Hristovoj i odlučio se da bude sluga Gospodnji i prihvatio se đakonskog služenja, prvog stepena svešteničke službe. Želim mu svaki blagoslov Božji i da bude poslušan Crkvi svojoj. To je danas potrebno i bitno naglašavati. Svi smo umorni i temperatura je afrička. Juče kada smo bili u Piperima je bilo 42 stepena. U svakom slučaju, duhovna radost ovde je veća od toga. Radujemo se da se ova sveta obitelj umnožava i da će još neko od ovih sestara koje dolaze da pristupi sestrinstvu. Treba da popunjavamo naše manastire širom zvorničko-tuzlanske Eparhije. U svakom manastiru imamo po nekoga. U poslednje vreme smo 3-4 manastira osnovali. Bitno je da ljudi koji su hrišćani, pravoslavni Srbi, dolaze u svoje parohijske crkve koje su im najbliže. Mi ne možemo isplivati iz tih muka u kojima jesmo i kao narod. Sve što imamo ka nasleđe je teško, i ratovi koji su bili i čitav 20. vek. Taj vek su sveti oci koji su se bavili tumačenjem Otkrovenja nazvali vekom ratova. Taj vek je podnio stotine i stotine miliona žrtava. Sve su to posledice, ali mi ne možemo bez svog pravoslavlja. Pravoslavljem idemo napred i ono je naša jedina uteha. Da li sam u Nemačkoj na poslu ili Americi, ili bilo kojoj strani sveta, treba da tražim prvu crkvu koja je tu i da tu dolazim da se molimo Bogu nedeljom i praznikom. Ne mogu svi ljudi da dolaze stalno. Neki su na polju, bave se poljoprivredom i taj rad im je primljen kao molitva. Bog prima takav rad kao molitvu i jedno veliko i dobro delo. Mi se danas radujemo zajedno sa mati igumanijom i sestrinstvom što se ovo sestrinstvo umnožilo. Nadamo se da će tako i dalje biti.
Mi drugi da se borimo da budemo dostojni imena Srbinovog, dostojni imena srpskog. Bićemo dostojni ako budemo čestitog i dobrog života, ako naša porodica bude na dobrom glasu u selu, ako naša deca budu poslušna i čestita – takvu decu svako voli i za njih ima dobru reč. Nažalost, današnja deca modernog obrazovanja su nekako zakvašeni, kako je znao reči blaženopočivši mitropolit Fotije, nekim virusom bunta, suprotstavljanja i anarhije. Oni misle da je rešenje svih problema u anarhiji. Niko nikoga ne priznaje i to je satanska filosofija. Tako je Satana na nebesima činio kada je hteo da uzvisi svoj presto iznad prestola Božjeg. Tako je, nažalsot, i kod ljudi. Nametne se neka filosofija koja nije božanska. Čuli ste danas kada se čita molitva za monašenje, a to važi za svakog pravoslavnog hrišćanina, da treba biti poslušan. Kome? Onome kome treba. Sestra treba da bude poslušna ovde igumaniji, da je sluša i prihavta blagoslov koji dobija, da raszgovara sa njom o duhovnim temama koje je muči i da bude jedna čestita i smirena pravoslavna monahinja. Neka žena koja odluči da živi u braku treba biti čestita, fina, skromna supruga jednog pravoslavnog Srbina, čoveka koji vodi kuću. Kada se sklapa brak, onda se čita jevanđelje o svadbi u Kani Galilejskog i apostol gde se podseća da je muž u porodici ikona Hristova. Žena je ikona Crkve. To jedinstvo između Hrista i Crkve jeste tajna braka. Anarhija je nešto demonsko i nikada nije bilo karakteristično za nas Srbe. Naša Crkva nikada nije vaspitavala na taj način. Ko tako radi imaće takve plodove da požanje i da iskusi sam na sebi, svojoj porodici i svojoj zemlji. Mi to ne želimo. Mi želimo harmoniju koja dolazi od naše vere i Kneza mira, samoga Gospoda Hrista, i onda se širi kroz našu Crkvu kroz Svete tajne i svete vrline, kako je govorio Sveti avva Justin Ćelisjki. Ako tako budemo živeli onda će biti Srbija oaza mira i blagoslova, prisustva Božjeg. Biće mesto gde se javljaju svetitelji i angeli Božji. Mi kada se upodobimo životom angelima oni se javljaju. Tada nemaju problem da nam se javljaju. Sveti Pajsije Svetogorac je govorio kako se najpre javlja dnevni svetitelj, jer je on najbliži nama tog dana. On ima poslušanja koja su u vezi sa ovim svetom i ljudima koji žive u svetu. Tako treba da se molimo Bogu.
Ovde ćemo pokušati da dovršimo sve poslove koje smo započeli. Sa mati igumanijom smo razgovarali i ima još dosta građevniski da se uradi. Radi se odbrana od vlage u oltarskom delu da spasimo ovaj divni živopis, freskopis, u manastiru. Ima puno tih poslove, ali hvala Bogu. Bog će dati mahove, ako mi budemo dobri i čestiti ljudi i ako budemo u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. To je naš krst iza koga sledi vaskrsenje. Neka ste Bogom blagosloveni! Čestitam još jednom mati igumaniji, sestri Gavrili, da se trude zajedno i da se ova obitelj umnoži i da bude, ako Bog da, jedan hor monahinja. Živeli! Bog vas blagoslovio i svako dobro darovao!
U nastavku je učinjen trokratni ophod oko hrama, zatim osveštani slavski darovi i slomljen slavski kolač. Kao produžetak molitvenog sabranja organizovana je i trpeza ljubavi za sve prisutne.
(eparhijazt.com)