Zamislite grad sa oko 100.000 stanovnika. Grad koji ima budžet oko 95 miliona maraka. Zamislite grad mladih. Zamislite GRAD SPORTA. Zamislite GRAD ZDRAVLjA. Grad koji leži na termalnim vodama…
Grad koji je u poslednjih četiri godine NAPUSTILO oko 2000 radno sposobnih porodica sa djecom. Grad koji NIJE GODINU DANA ULATIO SUBVENCIJE za sportske klubove. Grad koji ima 109 kladionica. Grad koji ima 80 kladionica koje su bliže od 100 metara od škola. Grad koji NEMA SPORTSKU SALU. Grad koji nema nijedan sportski KLUB KOJ NE NAPLAĆUJE ČLANARINU. Grad koji NEMA ZATVORENE BAZENE. Grad koji je UKINUO IGRALIŠTE U PARKU tokom ljeta, jedinog perioda kada djeca mogu da se igraju na otvorenom. Grad boksa, sporta koji je na konopcima. Grad odbojke, sporta koji je na koljenima. Grad rukometa, sporta koji je srušen na pod. Grad fudbala, sporta koji je zarastao u travu. Grad atletike, sporta koji je u prašini istorije.
E, sve to, i više, je Grad Bijeljina!
Živimo u doba u kome je u programu svake političke stranke porodica, mladi, sprečavanje odliva mladih i sposobnih, zapošljavanje mladih… Bijeljina ima Gradski stadion, ali nema stadion za građane Bijeljine. Omladinci plaćaju članarine, a Grad ne uplaćuje subvencije. Bijeljinci su izgubili status premijerligaša u košarci, odbojci, ženskoj odbojci, rukometu, futsalu. Ne zaboravljamo kraljicu sportova, koja je danas svedena na nivo statističke greške u smislu brojnosti članstva, a uslovi u kojima rade treneri i treniraju naša djeca je, optimistino rečeno, ispodprosječan. Prostor za džudo klub, za bokserski klub je sramotan, taekvondo i karate su skrajnuti. Govorimo o sportovima koji su Bijeljinu pozicionirali u sam sportski vrh u Republici Srpskoj i BiH.
Da prozovem i sportske radnike. Od sporta treba da živi naša mladost, naša budućnost, a ne trener i njegova porodica. Razumijemo da svako treba da zaradi platu, ali ne razumijemo potrebu da su članarine nepristojno visoke, i da ne postoji mogućnost biti član nekog kluba, a ne platiti članarinu. Platiti članarinu nije kraj. Tu je oprema, odlazak na pripreme, na turnir. Sve se to plaća. Jer u našem društvu se plaća sve što se tiče mladih i sporta.
Kritici nema kraja. Ali, kritici treba i razumno ponuđeno rješenje, jer kritika je dobronamjerna i konstruktivna samo ako nudi i rješenje. Pobrojaćemo neka od rješenja.
Inspekcije uputiti na teren i kladionice odmaći dalje od škola. Ne gledati gdje je zvaničan ulaz u školu i kladionicu, već odakle se vidi reklama za kladionicu.
Riješiti problem finansiranja za sportsku salu. Grad prebacuje lopticu na Vladu, Vlada na Grad. A Grad ima 95 miliona budžet. Ima građevinsku rentu, ima takse od kladionica… Ali nema volju da potisne ego i pruži ruku saradniku i da se ta saga na štetu svih građana jednom zasvagda završi. Da grad mladih, da grad sporta ima gradsku sportsku salu. Da okupljalište mladih bude mjesto sportskih susreta, ne zadimljenih kladionica, gdje se za markicu prokockava budućnost našeg grada, naše zemlje.
Da Grad smanji subvencije za profesionalne sportske klubove i sredstva usmjeri na rad omladinskih sekcija. Smanjiti plaćanje seoskim fudbalskim klubovima, a kupovati opremu.
Da se opremi jedan rukometni klub, treba oko 10.000 maraka. Da se plati komplet sezona za futsal klub je oko 50.000 maraka. Da se opremi atletski klub i plati trener za godinu treba oko 30.000 maraka. Da se napravi deset vježbaonica na otvorenom treba oko 20.000 maraka. Za 0,1% budžeta ste dobili 15 mjesta koje će okupiti oko 300 mladih, zdravih ljudi koji će besplatno moći da se sretnu sa starijim generacijama i razmijene iskustva, podršku i osmijehe…
Novca ima. Ljudi još uvijek ima. Nedostaje volje.
Ako u ljudima nestane volje, nestaće i perspektiva za mlade, nestaće i grad.
Milan Dakić – Kandidat za Narodnog poslanika NSRS
(bndan.com)