Izbor rase jedan je od važnih faktora koji utiču na proizvodnju jaja u domaćem jatu. Neke kokoške odlikuju se visokom nosivošću, druge krupnijim jajima, a pojedine su cijenjene i zbog dobre sposobnosti prilagođavanja različitim uslovima držanja.
Rase za jaja se odlikuju sitnijim tijelom a velikom nosivišću. Nose po 200,300 pa i više jaja godišnje zavisno od rase, selekcije, ishrane i uslova držanja. Ove kokoške se nikako ne raskvocavaju ili vrlo rijetko, rđave su kao kvočke. Živahne su i vrijedne u sakupljanju hrane.Jaja mnogih rasa za proizvodnju jaja imaju bijelu ljusku, ali boja zavisi od rase i genetskih osobina. Pilići su dosta otporni i brzo rastu, a kokice pronesu već u starosti od 4 do 6 mjeseci, mada početak nosivosti zavisi od genetike, ishrane i uslova uzgoja. Među poznatim rasama nosilja izdvajaju se talijanka, američki leghorn i minorka, koje se razlikuju po izgledu, tjelesnoj masi i proizvodnim osobinama.
TALIJANKA
Talijanka, poznata i kao italijanska kokoš ili livorno, domaća je italijanska kokoš poznata po nosivosti i krupnim jajima. Talijanka je Amerikancima poslužila pri stvaranju leghorna, a Nijemcima za selekcionisanje mnogih sojeva prilagođenih klimatskim prilikama severnih krajeva. Naziv leghorn ustalio se za selekcionisane tipove ove italijanske kokoši, naročito u SAD, pa se talijanka i leghorn ne mogu posmatrati kao potpuno nepovezane rase.
Postoje više sojeva talijanke (crni, beli, jarebičasti, srebrnasti, žuti i dr.), od kojih su najpoznatiji jarebičasti i bijeli. U našoj zemlji prije je bio raširen jarebičasti soj, ali su ga poslednjih decenija u velikoj mjeri potisle druge rase, naročito leghorn, rodajland i plimutrok.
Ekonomska svojstva
Talijanka je izrazita kokoš za proizvodnju jaja. Prosječna nosivost kreće se od 140 do 180 jaja, a bolje nosilje snesu godišnje i preko 200 jaja. Nosivost zavisi od soja, selekcije i uslova držanja, pa se ove vrijednosti odnose na orijentacioni prikaz proizvodnih osobina. Jaja imaju bijelu ljusku i veoma su krupna, 60-80 g. U pogledu težine, kao i sve dobre nosilje, spada u lakše rase: kokoške su teške 1,5-2,5 kg, a pijetlovi 2-3 kg.
Vrlo je ranostasna: kokice pronesu već u 5. ili 6. mjesecu. Vrijedna je skupljačica hrane i odlično koristi pašnjake. Meso im je prilično suvo i grubih mišićnih vlakana. Jarebičasti soj talijanke, kao i jarebičasti sojevi drugih rasa, imaju tu osobinu što se već kod jednodnevnih pilića s velikom sigurnošću mogu po boji perja razlikovati ženska i muška grla: kokice cijelom dužinom vrata i leđa imaju jasno izraženu traku tamnije obojenog perja.
Eksterijer: Sojevi talijanke se uglavnom razlikuju po boju perja, dok su im ostale eksterijerne osobine iste. Bijeli soj ima potpuno bijelo perje, dok je kod jarebičastog soja perje različito obojeno. Kokoške ovog soja imaju na vratu zlatno žuto perje s crnim rubovima; na leđima, grudima i krilima perje je kestenjasto sa svijetlim rubovima, na trbuhu i batacima sivosmeđe, a na repu crno. U pijetlova je perje življih boja i sjajnije: na glavi i vratu perje je narandžaste boje sa tankim crnim linijama, na leđima je kestenjastocrveno, na grudima, trbuhu, batacima i repu crno i sajno s prelivom u zeleno.
Talijanka ima vižljasto, ali lijepo zaobljeno i čvrsto građeno tijelo. Vrat je uspravan, lijepo izvajan. Leđna linija se blago spušta prema repu. Rep je u kokošaka nešto stisnut i sužava se prema vrhu. U pijetlova je rep s lijepim srpastim perima, mada ona nisu onako velika kao kod leghorna. Za talijanku je karakteristično da u stavu mirovanja često drži rep ukošen naniže, što podseća na divlju kokoš bankivu. Glava talijanke je srednje veličine; kresta velika, prosta s oštro izrezanim zupcima, u pijetlova je uspravna a u kokošaka oborena ustranu.
Sojevi nemačke selekcije imaju manju krestu. Podušnjaci u talijanke su bijeli, srednje veličine, ovalnog oblika, a podbradnjaci dosta dugi i, kao kresta, intenzivno crvene boje. Noge su srednje dužine, golih cjevanica.
AMERIČKI LEGHORN
Ovo je tipičan predstavnik rasa dobrih nosilja. Vodi porijeklo od italijanske kokoške, koji su američki odgajivači ukrštali s nekim španskim i drugim rasama, uz strogu selekciju isključivo na nosivosti.
U toku ukrštanja, u zavisnosti od boje perija roditelja, stvoreni su razni sojevi: bijeli, crni, jarebičasti, žuti, crveni itd. Međutim, pri selekciji najveća pažnja posvećena je bijelom soju jer se on pokazao kao najbolji materijal kako u pogledu potencijalnih proizvodnih svojstava tako i u pogledu doslijednog prenošenja tih svojstava i bijele boje perija na potomstvo.
Bijeli soj leghorna danas je najrašireniji i najcjenjeniji. Na bazi američkog bijelog leghorna u nekim zemljama Evrope stvoreni su novi tipovi (engleski, italijanski, njemački i dr.), koji se razlikuju po selekcijskim osobinama i proizvodnim rezultatima.
Ekonomska svojstva
Leghorn spada u lakše rase: kokoške su teške 1,5 do 2 kg, a pijetlovi 2,5 kg. Nosivost zavisi od soja i selekcije. Kod dobro selekcionisanih leghorna može iznositi oko 280 jaja godišnje, a kod pojedinih zapata i više, dok se kod drugih populacija bilježe niže vrijednosti. Mada u pogledu snesenih jaja leghornu ozbiljno konkurišu neke druge rase (rodajland, plimutrok, crni orpington, bijeli vijandot i njuhempšir), ukupna masa jaja zavisi od broja i prosječne težine snesenih jaja, pa se ne može tvrditi da leghorn nema konkurenciju u tom pogledu. Težina jaja najčešće se kreće oko 60–70 g, zavisno od soja i starosti kokoške. Pored visoke nosivosti lenghorn se odlikuje ranostasnošću, jer kokice pronesu u 5. ili 6. mjesecu, i pošto vrlo rijetko ili nikako ne kvocaju, nose tokom cijele godine.
Meso leghorna nije ni obilno ni kvalitetno međutim, pilići ove rase imaju sočno i ukusno meso, a pored toga vrlo brzo rastu. AlizZbog lakše tjelesne građe i selekcije usmjerene na nosivost, nije konkurent specijalizovanim tovnim rasama u proizvodnji mesa. Još jedna osobina povećava ekonomske prednosti ove rase: leghorn odlično iskoršćava pašu.
MINORKA
Minorka je porijeklom sa ostrva Minorke, po kome je i dobila ime. Odatle su je prvi izvezli Englezi, koji su selekcijom, u uslovima bolje ishrane i njege, povećali njenu produktivnost.
Na unapređenju ove rase kasnije su radili i živinari iz Njemačke, Francuske i drugih zemalja. Pored bijelog i graorastog soja, postoje i dva crna soja minorke, koji se međusobno razlikuju po obliku kreste (kod jednog je kresta prosta, kod drugog
ružasta). Od svih ovih sojeva najviše se cijeni crni soj s ružastom krestom.
Ekonomska svojstva
Minorka je nešto krupnija od leghorna: kokoške su teške oko 2,5 kg, a pijetlovi oko 3 kg. Meso joj je srednjeg kvaliteta, ali bolje od mesa leghorna.
Dobra je nosilja: godišnja nosivost je oko 160–200 jaja, mada se, zavisno od soja, selekcije i uslova držanja, mogu zabilježiti i drugačiji rezultati. Jaja su krupna i mogu težiti do 80 g.
Zbog velike kreste minorka je osjetljiva na promrzline u hladnim uslovima, pa joj tokom zime treba obezbijediti odgovarajuće uslove držanja. Gaji se i kao čista rasa, a mnogo je upotrebljavana i za ukrštanje radi stvaranja novih rasa. Kao izrazita rasa za proizvodnju jaja, minorka se retko raskvocava. Kokice pod povoljnim uslovima ishrane i njege pronesu u 5. ili 6. mesecu.
(agrosavjet.com)