Jedan od zakona koji direktno utiče na svakodnevni život građana, a o kojem mnogi i dalje nemaju dovoljno informacija, jeste Zakon o slobodi pristupa informacijama. Kako ističe advokat mr Božana Simić iz advokatske kancelarije Stevanović, riječ je o propisu koji omogućava svakom fizičkom licu da od javnih organa zatraži podatke koji se odnose na njihov rad.
„Riječ je o informacijama koje bi, u principu, trebalo da budu dostupne svim građanima, a sama procedura njihovog dobijanja je prilično jednostavna“, navodi Simićeva.
Zahtjev za pristup informacijama podnosi se u pisanoj formi, a građani nisu dužni da obrazlažu pravni interes zbog kojeg traže određene podatke. Međutim, postoje i izuzeci, određene informacije mogu biti dostupne samo uz postojanje zakonskog osnova i jasno definisanog razloga.
„Na primjer, građani mogu tražiti podatke o visini primanja javnih funkcionera, ali ne i detalje poput njihovih kredita, alimentacija ili drugih ličnih obaveza“, pojašnjava ona.
Upravo tu dolazi do preplitanja sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka, koji je u primjeni od oktobra 2025. godine i koji je, prema riječima Simićeve, uveo dodatna ograničenja.
„Imamo situaciju da podaci koji su ranije bili dostupni sada više nisu. Na primjer, čak i kada postoji pravosnažna sudska odluka kojom je neko obavezan da izmiri dug, danas nije moguće dobiti određene podatke o njegovom zaposlenju od nadležnih institucija, poput Poreske uprave ili Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje“, ističe ona.
Kako kaže, trenutno postoji svojevrsna kolizija između ova dva zakona, koja će u narednom periodu morati biti usklađena.
„Zakon o slobodi pristupa informacijama daje široke mogućnosti, ali Zakon o zaštiti ličnih podataka uvodi dodatna ograničenja, pa se u praksi dešava da organi više ne mogu pružiti informacije u obimu kao ranije“, dodaje Simićeva.
Osim zakonskih ograničenja, u praksi se javljaju i proceduralni problemi poput obraćanja nenadležnom organu, potrebe za dopunom dokumentacije ili nedostatka službenika za informisanje u pojedinim institucijama, što može produžiti rokove za odgovor.
Iako Zakon o slobodi pristupa informacijama propisuje rokove, u situacijama koje nisu precizno definisane primjenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.
„U praksi to znači da rokovi mogu biti fleksibilni, u zavisnosti od konkretne situacije“, pojašnjava Simićeva.
U slučaju da nadležni organ ne odgovori na zahtjev, građani nisu bez zaštite.
„Zakon predviđa nadzor institucije ombudsmena, kojem se građani mogu obratiti ukoliko organ ne postupi po zahtjevu ili ne ispoštuje zakonom predviđene rokove“, zaključuje Simićeva.
(bndan)