Kad je Bijeljina imala liftadžiju
Svako pokoljenje teži da oblikuje sredinu u kojoj živi po svojoj mjeri i estetskim načelima. To je posebno slučaj sa generacijama koje okreću leđa nekim ranijim vrijednostima, pogotovo onim koje su izvele revolucionarne promjene.
Generacija koja je osvojila vlast nakon 1945. godine nije bila izuzetak. O tom periodu postoje protivrječne ocjene, ali je nesporno da su novi upravljači imali ogromnu želju da stvore sistem potpuno drugačiji od onog koji su zatekli.
Jedan od simbola „novog doba“, kako su ga oni zamišljali, bili su visoke zgrade i fabrički dimnjaci koji su počeli da paraju nebo iznad svih većih gradova.
Ideja o izgradnji prve višespratnice u Bijeljini proistekla je iz želje da gradsko jezgro dobije savremen, urban izgled u skladu s tadašnjim shvatanjima modernosti. Time je trebalo zamijeniti dotadašnji orijentalni ambijent stare čaršije, sa pijacom smještenom u samom centru grada.
U procesu te urbanističke transformacije nestali su brojni prepoznatljivi dijelovi stare Bijeljine. Pored Janjica-čaršije, koja je imala izražen orijentalni karakter, srušeni su i stari hotel „Drina“, zgrada bioskopa, kao i dijelovi ulica kojih se stariji Bijeljinci i danas s nostalgijom sjećaju.
Kao svojevrsnu nadoknadu za izgubljeni stari ambijent, grad je dobio prostrani Gradski trg, obogaćen fontanama i drvoredima, te nove, uređene ulice u centru. Ipak, najdominantniji simbol tog novog urbanog identiteta postao je prvi gradski neboder, koji je u to vrijeme predstavljao prekretnicu u razvoju Bijeljine. Izgradnja je završena 1960. godine i, sa svojih devet spratova, Neboder je postao najviša građevina u čitavoj Semberiji i dugo je zauzimao počasno mjesto na svim razglednicama Bijeljine, kao svojevrstan simbol prosperiteta.
Odskakao je u svemu i ličio na usamljenika u prostoru ravnice koja je, nekako, familijarna i porodična. Postao je mezimac grada i sredine, ali i jedina zgrada sa liftom i pravim liftadžijom. Fako je liftom od prizemlja do posljednjeg sprata vozio ne samo stanare, već i brojne posjetioce. Pored vidikovca sa koga je pucao pogled na cijelu varoš, na posljednjem spratu Nebodera se nalazio Klub privrednika, tada moderna kafana koju su posjećivali svi oni koji su mogli da odvoje novac za uslugu vožnje liftom i za piće u Klubu, inače, prilično skuplje u odnosu na ostale kafane.
Ali, bez obzira na cijenu, mnogi su željeli da se popnu na vrh Nebodera, ne toliko zbog kluba i kafe, koliko zbog vožnje liftom, tim čudom moderne tehnike i uživanja. Za sve one koji su imali mogućnost da sebi priušte ovakav doživljaj bila je pripremljena i knjiga utisaka u kojoj su posjetioci upisivali svoje utiske. U ovoj knjizi je sačuvano mnogo utisaka o vožnjama liftom, za mnoge od „putnika“ premijernim, kao i utisaka o samom Neboderu. Neboder je za Bijeljince bio mjesto društvenog okupljanja, gdje su se sastajali i družili, uživajući u pogledu koji vidikovac pruža. Zbog velikog interesovanja mještana, lift je radio po cijeli dan i do duboko u noć. U dane najveće posjećenosti liftadžija Fako je, na ivici srpljenja, molio Boga da nestane struje ili da se lift pokvari. Ali, kad god bi se to i dogodilo, u najkraćem roku kvar se uklanjao. Tako je bilo sve dok nije istekla garancija za održavanje lifta – poslije više od dvije godine lift je stao za duži period. U nedostatku sredstava za popravku, stanari su svakodnevno bili prinuđeni da broje stepenice, penjući se i silazeći. Život u Neboderu je postao više kazna nego prestiž!
Danas je Neboder već u poodmakloj životnoj dobi kada se o njemu drugačije govori. Nekada najmodernija zgrada u Bijeljini zasjenjena je drugim – višim i modernijim. U očima prolaznika Neboder više ne predstavlja atrakciju već spomenik jednog prošlog vremena, kojeg se Bijeljinci, navikli na današnji brzi način života, sa sjetom sjećaju.
(semberija.info)