Način na koji komuniciramo s našim psima ključan je za odnos koji gradimo s njima. Čak i osnovne poruke poput „ne“ ili „dobro“ pomažu vašem psu da razumije šta želite.
Još sedamdesetih godina prošlog vijeka, naučnik Judžin Morton otkrio je da mnoge životinje koriste univerzalne zvučne obrasce da prenesu poruke poput „približi se“ ili „drži se podalje“. Ovaj uvid pokrenuo je mnoga istraživanja o tome kako različite vrste proizvode i razumiju zvukove.
Zvuci životinja razlikuju se po nekoliko osnovnih karakteristika: visini tona, trajanju, frekvenciji i intonaciji. Na primjer:
Niski zvuci, poput režanja, znače pretnju – poruka je: „Odmakni se.“
Visoki zvuci znače bezbjednost – govore: „Možeš prići bliže.“
Dugi zvuci ukazuju na namjernu reakciju, dok su kratki zvuci češće iznenadni i prolazni.
Brzo ponavljanje ukazuje na uzbuđenje.
Psi takođe razumiju naš ton glasa
Naučnici s Univerziteta Etveš Lorand u Budimpešti istraživali su da li psi mogu instinktivno razlikovati osnovne ljudske tonove, čak i bez riječi.
U eksperimentu vlasnicima je bilo dozvoljeno da izgovore samo slog poput „ba“, ali su mogli mijenjati ton, naglasak i jačinu zvuka. Cilj je bio da se pas usmjeri ka sebi ili ka mjestu gdje se nalazi poslastica, isključivo glasom, bez pokreta ili pogleda. Zabilježili su kako ljudi spontano formiraju zvukove i kako psi reaguju na njih.
Kako psi razlikuju „da“ i „ne“
Analiza je pokazala da su psi bili veoma dobri u razlikovanju pozitivnih i negativnih poruka, iako nisu koristili naučene riječi.
Zvukovi koji su značili „ne“ ili „stop“ bili su dublji, glasniji, duži i grublji.
Zvukovi koji su značili „da“ ili „nastavi“ bili su višeg tona, tiši, kraći i melodičniji, često izgovoreni u nekoliko ponavljanja.
Ovo pokazuje da psi reaguju na emocionalni ton glasa, a ne nužno na same riječi.
Prirodna sposobnost, a ne naučeno ponašanje
Zanimljivo je da učesnici nisu prethodno bili dresirani, već su instinktivno koristili tonove koji su odgovarali značenju koje su željeli prenijeti. Autor Stenli Koren navodi i svoj primjer iz TV emisije „Dobar pas!“, gdje su psi brže učili kada im se obraćalo veselim, pevušim glasom.
Naučnici pretpostavljaju da ova sposobnost razlikovanja osnovnih poruka poput „da“ i „ne“ nije naučena, već urođena. Izgleda da se i ljudi i psi rađaju s instinktom za razumijevanje osnovnih emocija kroz zvuk.
(nezavisne.com)