U tišini pčelinjaka, daleko od svakodnevne buke savremenog svijeta, odvija se jedan od najpreciznijih i najosjetljivijih sistema u prirodi. Pčelarstvo, iako često shvaćeno samo kao proizvodna djelatnost, zapravo je duboka lekcija o životu, strpljenju i balansu. O tome za portal Bijeljinske Dnevne Aktuelnosti govori doktor veterinarske medicine i iskusni pčelar Bratislav Lukić iz Bijeljine, član porodice koja već godinama vodi pčelinjak sa oko 200 košnica.
„Pčelarstvo nas svakodnevno vraća osnovama – ono nas uči kako da budemo strpljivi, pažljivi i odgovorni prema onome što nam priroda daje,“ ističe naš sagovornik.
„U vremenu u kojem je tehnologija potisnula sezonske ritmove i gdje dominira logika brze potrošnje, pčele nas vraćaju u ciklus prirode. One ne žure. Ne uzimaju više nego što im treba. Ne uništavaju, već čuvaju.“
U središtu svakog zdravog pčelinjaka nalazi se pojam ravnoteže. Ravnoteže između čovjeka i pčele, između uzimanja i davanja, između korišćenja znanja i poštovanja prirodnih granica. Ako pčelar sebi dopusti da bude vođen isključivo profitom, priroda će brzo vratiti udarac – kroz gubitak matice, bolesti zajednice ili potpunu stagnaciju unosa.
„Pčele žive u savršenoj harmoniji. Njihova zajednica funkcioniše zahvaljujući redu, disciplini i međusobnom povjerenju. Svaka ćelija u saću ima svoju svrhu. Svaka jedinka zna svoj zadatak. Ta unutrašnja organizacija je ono što ih čini otpornim, ali i izuzetno osjetljivim na svaki oblik spoljne neravnoteže.“
Zato održivo pčelarstvo ne znači samo dobijanje meda – ono znači stvaranje okruženja u kojem su pčele zdrave, u kojem pčelar razumije kada treba uzeti, a kada ostaviti. Znači izbjegavati prekomjerno korišćenje hemije, ulagati u prevenciju, higijenu i selekciju otpornih matica. Pčelinjak tada prestaje da bude samo radno mjesto – postaje prostor sklada, tišine i prirodne mudrosti.
Ali, pčelar ne može sve sam.
„Bez sistemske podrške, ni najbolji pčelar ne može da se nosi sa svim izazovima današnjice,“ napominje naš sagovornik. „Zato je neophodna jača podrška države i naučnih institucija.“
To podrazumijeva stabilnu i predvidivu politiku subvencija, veća ulaganja u istraživanja zdravlja pčela, kao i odlučnu borbu protiv falsifikovanog meda koji ugrožava i tržište i reputaciju domaćih pčelara. Posebno važnu ulogu igra saradnja sa stručnjacima, fakultetima i istraživačima koji mogu pomoći u razvoju savremenih, održivih rješenja.
U širem smislu, pčelarstvo nas podsjeća koliko je naš opstanak povezan s prirodom. Pčele oprašuju preko 70% kultura koje završavaju na našim trpezama. Njihovo zdravlje direktno odražava stanje našeg ekosistema. Kada pčele stradaju zbog gubitka staništa, pesticida ili klimatskih oscilacija – to je znak da priroda više nije u ravnoteži. A kada to osjete pčele, ubrzo osjetimo i mi – kroz slabiju hranu, zagađen vazduh, osiromašeno zemljište.
„Naučili smo da najveći uspjeh nije najveći prinos u jednoj sezoni, već stabilnost i zdravlje zajednica iz godine u godinu. Kada priroda napreduje, napreduju i pčele – a s njima i mi. U tome je prava vrijednost pčelarstva.“
U vremenu sve bržih promjena, sve dubljeg otuđenja od prirode i rastuće nesigurnosti, pčelarstvo može biti most između prošlih vrijednosti i održive budućnosti. Jer pčele nas ne uče samo kako da prave med – one nas uče kako da živimo: u redu, slozi i ravnoteži, zaključuje Lukić.
(bndan.com)