Na današnji dan, 1917.godine umro je srpski vojskovođa i vojvoda Radomir Putnik, koji se kao sjajan strateg posebno istakao u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu, učesnik svih ratova Srbije od 1876. do 1916.
U dva srpsko-turska rata od 1876. do 1878. komandovao je Rudničkom brigadom i Veterničkim odredom, jedinicama koje su se istakle u borbama na Javoru, Krevetu, Velikom Šiljegovcu, Đunisu, oko Pirota i u oslobađanju Niša, Vranja i Gnjilana.
U srpsko-bugarskom ratu 1885. bio je načelnik Štaba Dunavske divizije, a 1890. je postavljen za pomoćnika načelnika Generalštaba. Tada je u program obuke starješina uveo rješavanje taktičkih zadataka na Višoj školi Vojne akademije, u kojoj je predavao taktiku i generalštabnu službu. Komanda nad Šumadijskom divizijskom oblašću povjerena mu je 1893, ali mu je 1895. oduzeta i 1896. je penzionisan pod sumnjom da sarađuje s Radikalnom strankom.
Reaktiviran je 1903. poslije ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i od tada je kao načelnik Generalštaba i ministar vojske 1904, zatim od 1906. do 1908. i 1912. rukovodio ratnim pripremama. Umnogome zahvaljujući njemu, srpska vojska je naoružana brzometnim oružjem i teškom artiljerijom, utvrđena je njena doktrina, povećan je i obučen rezervni starešinski kadar, otvorene su oficirske škole rodova, obučeno više generacija generalštabnih oficira, izrađeni su ratni planovi i propisani postupci mobilizacije.
U Prvom balkanskom ratu je kao načelnik Štaba Vrhovne komande znatno doprinio pobjedi srpskih armija u neočekivanom sudaru s turskom vojskom u Kumanovskoj, a zatim u Bitoljskoj bici u oktobru i novembru 1912.
U Drugom balkanskom ratu 1913. pravovremeno je rasporedio i pripremio vojsku, predvidjevši bugarski napad, što je bilo odlučujuće za trijumf u Bregalničkoj bici.
U Prvom svjetskom ratu 1914. vještim manevrisanjem i grupisanjem glavnine srpskih snaga doprinio je slamanju nadmoćnih austrougarskih trupa u Cerskoj i Kolubarskoj bici. Rukovodio je povlačenjem srpske vojske 1915, osujetivši nizom manevara namjeru njemačke Vrhovne komande da je u sadejstvu s bugarskim i austrougarskim trupama opkoli i uništi, ali su ga prethodno saveznici – pogrešno procijenivši situaciju – onemogućili da ofanzivom spriječi Bugarsku da stupi u rat na strani Centralnih sila.
U toku povlačenja srpske vojske teško je obolio i upućen je na liječenje u Francusku, gdje je umro.
Njegovi posmrtni ostaci prebačeni su na Novo Groblje u Beograd, gdje mu je, prilozima mnogobrojnih poštovaoca, 1926. godine podignut veliki spomenik.
(bndan.com)