Dok se građani Bijeljine smrzavaju u stanovima, gradonačelnik je odlučio da javnosti ponudi toplu životnu priču, ovaj put u subotu, iako je pretežno ista rezervisana za nedjelju.
Na pitanje kada je nabavio ogrjev, gradonačelnik nas je obavijestio da je njegovo domaćinstvo godinama uredno koristilo ugalj i drva, ali da je baš u trenutku kada je Grad raspisao javni poziv za subvencionisanje toplotnih pumpi, on odlučio da iskoristi priliku. Legalno, uredno, sa fiskalnim računima, majstorima i investicijom od skromnih 14.500 KM. Sasvim je logično da je bitniji sam sebi, nego pojedine porodice poginulih boraca koje nisu dobile pomenute subvencije, jer eto, gle čuda, ne ispunjavaju uslove.
Posebno je dirljivo to što gradonačelnik, u jeku krize grijanja, nije našao za shodno da kaže: „Ja neću uzeti subvenciju, nek ide nekome kome je stvarno potrebna.“ Ne, jer sistem je sistem, a on ga samo koristi. Baš onako kako ga koriste i svi ostali.
Dok se građani pitaju kako da prežive zimu bez grijanja, gradonačelnik nas uvjerava da će njegova porodična kuća i zgrada biti tople, a da će subvencija „u tekućoj godini“ lijepo “leći”. Jer zašto ne? Ako već postoji Javni poziv, red je da se i on prijavi. Solidarnost je lijepa stvar, ali komfor je ipak komfor.
U prevodu, ko se smrzava, nek se strpi, a ko ima 14.500 maraka, nek ugradi toplotnu pumpu, ko mu brani?! A ko ima i vlast i novac, nek uzme i subvenciju.
Grijanje postoji, samo nije za svakoga, ali ne brinite, subvencija je tu.
(bndan)