U školi fudbala Soccer kids Bijeljina, broj 12 ima posebno mjesto. To nije broj rezervnog igrača, ni broj golmana, ni dio klasične fudbalske numeracije. U našoj školi, broj 12 pripada onima koji nisu na terenu, ali bez kojih se nijedna priča ne može ispričati do kraja. Pripada onima koji ne driblaju, ne daju golove i ne slave pobjede na centru terena — ali su jednako važni kao i oni koji nose dres.
U školi fudbala Soccer kids Bijeljina, broj 12 pripada roditeljima.
Od prvog dana, od prvog treninga i prve lopte, roditelji su bili tihi stub škole. Nisu samo dovodili djecu. Nisu samo čekali kraj treninga. Oni su bili tu — uvijek, bezuslovno, često više nego što su i sami znali.
Bili su tu na plus četrdeset i na minus deset. Na prašnjavim terenima i u blatnjavim patikama, na improvizovanim tribinama i u dvoranama koje su odzvanjale od dječijeg smijeha. Oni su nosili flaše vode i torbe, slušali priče iz svlačionica, brojili minute do kraja utakmice, tješili poslije poraza, slavili poslije golova. Roditelji su, zapravo, prvi tim svakog djeteta.
Ali kao i svaki tim, i oni imaju svoje izazove. Jer roditeljska ljubav je snažna — ponekad toliko snažna da zasjeni igru.
Neki žele da budu treneri, selektori, sudije.
Neki očekuju da njihovo dijete bude najbrže, najjače, najtalentovanije.
Neki zaborave da je dijete tek dijete. Da mu treba prostor da pogriješi, da se zbuni, da padne, da opet ustane.
U školi su to vrlo brzo prepoznali. I zato je broj 12 uveden ne samo kao zahvalnost, nego kao podsjetnik. Podsjetnik roditeljima da su važni, ali da moraju znati kada da se povuku. Da je njihova uloga da vole, podrže, ohrabre, a ne da pritiskaju, naređuju ili traže savršenstvo.
Biljana je taj balans osjećala možda više nego iko. Vidjela je roditelje koji su djecu gušili očekivanjima, ali i one koji su ih nosili ljubavlju. Vidjela je suze djece koja se plaše da razočaraju, ali i osmijehe djece koja znaju da ih neko voli — bezuslovno, bez obzira na rezultat.
Ne kao marketinški potez.
Ne kao ukras.
Već kao čista zahvalnost.
Iz tog jednog dresa, iz tog jednog „hvala“, rođena je tradicija. Tog dana, svake godine, teren postaje pozornica smijeha, igre i zajedništva. To je dan kada publika silazi s tribina i postaje dio igre. Dan kada djeca vide svoje roditelje kako trče, padaju, smiju se, promašuju — i nikome ne smeta.
Mame igraju protiv tata.
Tate protiv trenera.
Roditelji sa djecom, djeca protiv roditelja.
Niko ne broji golove.
Niko ne brine o formaciji.
Teren je mjesto gdje odrasli zaborave da su odrasli.
Dan kada se briše razlika između onih koji podržavaju i onih koji igraju.
Jer tog dana, svi su igrači.
Svi su djeca.
Svi su tim.
To je dan kada se slavi ono što fudbal čini najvećim — zajedništvo.
Broj 12 u našoj školi nije običan broj.
To je zagrljaj poslije promašaja.
To je osmijeh prije utakmice.
To je povjerenje, strpljenje, vrijeme, put, ljubav.
To je svaka vožnja na trening, svako čekanje u autu, svaki aplauz, svaki uzdah, svaki ponosni pogled.
U našoj školi, broj 12 je sve ono što stoji iza igre. Sve ono što dijete osjeti, a ne zna da objasni. Sve ono što škola ne može kupiti, ali može čuvati. Broj 12 je srce sa tribine. Snaga koja se ne vidi, ali se osjeti. I dio tima koji nikada ne izlazi iz igre.
(bndan.com)