„Kada bih morao da odgovorim zašto sam upisao ekonomiju, rekao bih – iz čiste znatiželje. Želio sam da naučim kako se poslovne priče mogu pretočiti u brojke, ali i kako brojke mogu ispričati priču. Ta znatiželja me je, iskreno, do danas sačuvala u finansijama“, započeo je svoju priču naš alumnista Slavoljub Pajkanović.
Možete li nam se ukratko predstaviti?
Moje ime je Slavoljub Pajkanović. Na Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini upisao sam se 2008. godine, nakon što sam završio Ekonomsku školu u Bijeljini. Diplomirao sam 2012. godine. Upisao sam master, položio sve ispite, a odbranu master rada sam ostavio za „kasnije“. Zanimljivo je da sam i diplomski i master radio na temama iz računovodstva. Danas, kad god neko pomene Međunarodne računovodstvene standarde, ja u šali kažem da mi oni dođu kao stara rodbina – sve ih znaš po imenu, ali se uvijek iznenadiš kad te neko stvarno pozove da ih primjenjuješ.
Kako je počela Vaša poslovna priča?
Nakon diplomiranja vratio sam se u rodni Ugljevik i, kao i većina mojih sugrađana, prve korake napravio u Rudniku i Termoelektrani. Tamo se brzo nauči jedna lekcija: ako nisi u Rudniku ili Termoelektrani, onda bar imaš nekoga ko jeste. Ugljevik je, što bi se reklo, jedna velika porodica – samo ne znaš uvijek ko ti je direktor, a ko komšija.
Godine 2015. otisnuo sam se u Australiju, u Sidnej, gdje sam proveo šest mjeseci – divno iskustvo, ali sam shvatio da sam više rođen za brojke nego za surfovanje.
Po povratku sam 2016. počeo da radim u „Phoenix Pharma“-i u Bijeljini kao Finansijski kontrolor. To je bio moj pravi ulazak u finansije: tu sam stekao osnovna praktična znanja o finansijama, računovodstvu, izvještavanju i planiranju. Te dvije i po godine bile su moj „finansijski zanat“.
Gdje Vas je to dalje odvela želja za novim izazovima i prilikama?
Želja za novim izazovima odvela me je 2019. Godine u Berlin, grad koji mi je postao dom. Imao sam privilegiju da radim u BASF-u, najvećoj hemijskoj kompaniji na svijetu, u oblasti transfernih cijena. Tim u kojem sam radio bio je pravi mali UN – u svakom trenutku bar deset različitih nacionalnosti za jednim stolom. Tamo sam naučio i jednu zanimljivu činjenicu: u svakom autu koji se proizvede u NJemačkoj, 99% dijelova je u nekom trenutku „prošetalo“ kroz BASF. Dakle, ko kaže da hemija nije svuda oko nas?
Radeći u ovako velikom sistemu, shvatio sam i kako prirodne pojave utiču na brojke: nizak nivo rijeke Rajne može bukvalno poremetiti finansijske rezultate kompanije. To je onaj trenutak kada shvatiš da i ekonomisti moraju pratiti vremensku prognozu.
Nakon tri godine u BASF-u, prešao sam u „Delivery Hero“, kompaniju sa frankfurtske berze koja se bavi dostavom hrane. Sa jedne strane, iz jednog preciznog i stabilnog sistema kakva je hemijska industrija, ušao sam u mlađu, dinamičniju i podjednako zahtjevnu e-komerc industriju. Na početku sam radio kao Senior, a zatim i kao Lead Finance Analyst za region Azija Pacifik i brend Foodpanda. Moja uloga me je često vodila u Singapur, gdje sam bio duboko uključen u budžetske procese i čak vodio lokalne timove. I tu sam shvatio da je, koliko god da je kovid bio težak period, bar jedan pozitivan efekat bio očigledan – ljudi su hranu poručivali češće nego ikad.
Krajem 2023. sam promijenio poziciju i region – danas sam FP&A Manager u Delivery Hero i pokrivam tržišta Južne Amerike. To znači da sam povremeno u Buenos Ajresu, gdje predstavljam ključnu vezu između Board-a u Berlinu i regionalnog menadžmenta u Latinskoj Americi. Vodim tim od tri sjajna analitičara, ali mi ostaje mala želja da među njima bude neko sa naših prostora – makar zbog kafanskih primjera koje bi odmah shvatili.
(fpe.ues.rs.ba)