Slaven Ristić:
“Postoji u meni ta neka naivna želja da budem koristan. Da pomognem Čovjeku, da Mu se nađem, da pružim podršku kad svi drugi okreću glavu. Ali, On i dalje pomoć ne prihvata, kao i većina onih kojima je pomoć zaista potrebna…
Na sinoćnoj donatorskoj večeri, među svim tim poslovnim, političkim i društvenim velikanima Bijeljine, najviše su mi za oko zapale – gusle koje su bile na humanitarnoj licitaciji.
Svi znaju da sam lokal-patroita, to mi priznaju čak i oni koji me ne vole (a kažu mi da i takvih ima 😲). U skladu s tim sam i skovao plan “ozdravljenja Bijeljine” – Da učinim nešto simbolično, ne bi li Ga kako barem gusle natjerale da stane, da sasluša, da prestane da uvlači cijeli grad u svoju baladu ličnih uspjeha i kolektivne propasti. U najgorem slučaju, da ne gusla više “na suvo”!
U licitaciju za gusle, na moje iznenađenje, uključi se jedan pristojan gospodin, Bošnjak. Gurao je kolega cijenu ozbiljno, bez trepaja smo se već našli u hiljadama, ali nisam odustajao. Gusle sam već “vidio” u Njegovim rukama – Istim onim “žuljevitim radničkim rukama” najumnijeg semberskog funkcionera koje grčevito stežu sve osim odgovornosti.
Kada se završi licitacija, uzmem gusle i, kao svaki pošteni donator sa misijom, krenem ka stolu Gradske uprave. Odlučio sam da ih što prije stavim na raspolaganje za dobrobit naroda!
Djelimično šarmantna, ali ne tako vesela ekipa gradskih očeva i majki ukočenih lica me gledala dok sam se približavao sa guslama u rukama. Valjda se jadni, već istraumirani od svakodnevnog guslanja, uplašiše da i ja ne krenem…
“Molim vas, poklonite MU ovo, da ne gusla više na suvo! Neka zagudi kako zna i umije, ne bi li i nas Bog pogledao! Neka ove gusle budu simbol novog početka – da svako jutro u cik zore On udari po žici, do neba neka se čuje! Ne bi li kako i Njega, nesretnika, krenulo, pa sa njim da i mi progledamo”, rekao sam im u dahu, jer je i mene uhvatila neka epika.
Kad čuše kome je poklon namijenjen, ne bi im pravo. Neće da uzmu. Da li ne smiju, da li im se gadi što je od mene, da li su navikli na drugačije poklone, nemam pojma. Ali ne uzeše. Kumio sam, molio, na Boga se pozivao. Ma kakvi. Ovi ne uzimaju.
Šta ću, i ja se povukoh, pa nađoh onog finog gospodina, Bošnjaka, što je licitirao sa mnom za gusle. Kaže da je htio da ih pokloni prijatelju u Crnoj Gori.
“E od mene nisi mogao da ih kupiš, ali od mene možeš da ih dobiješ” – i poklonih ja njemu gusle, da ih nosi u guslarsku postojbinu. Možda tamo i budu od neke koristi.
I eto, opet Bijeljini pomoći nema. Ni sa guslama, ni bez gusala. A Crnogorcima kreće sezona, neka oni nekog ćara uhvate, mi smo svejedno sebe osudili na svoga Komoda. Pa ko duže izdrži – On s nama ludima, ili mi s njim skroz normalnim… A On će nastaviti da gusla, makar i na suvo, jer narod voli guslare, a on od ljubavi živi…
P.S. Moram da istaknem da je organizacija Srbi za Srbe još jednom je pokazala zašto im ljudi vjeruju. Donatorske večeri koje organizuju u Bijeljini su nešto čemu se uvijek rado odazovem,znajući da će prikupljena sredstva uvijek otići u prave ruke.”
(bndan.com)