“Onaj ko je smislio izraz “papir trpi sve” krstio bi se i rukama i nogama kad bi znao šta sve može da istrpi digitalni prostor. A u njemu ćete naći i današnju objavu pod tendencioznim naslovom “Istina o JU Dječiji vrtić “Čika Jova Zmaj”, gospodina doktora i gradonačelnika Ljubiše Petrovića. Nagledao sam se svega i svačega, ali se nisam nikada susreo sa ovakvim nivoom podlosti. Zamjena teza je mačija igra u odnosu na ovu psihopatologiju.
Gradonačelnik bez ljudskosti i obraza počeo je sa istinom, rekavši da su “Zaposleni u JU Dječiji vrtić ,,Čika Jova Zmaj”, djeca koja pohađaju vrtić i roditelji posljednjih nekoliko mjeseci žrtve političke igre”. Tad je valjda počeo da se trese, grozniči i kajući se samokažnjava, jer na istinu reaguje kao vampir na svjetlost, pa je istu u nastavku zaobilazio u širokom luku.
Tri mjeseca su radnici Vrtića bez plata, a, da vam skratim njegovu priču, neće da im ih isplati jer su štrajkovali, i to protiv njega prošlog novembra. A veliki On, gospodar sudbina, ne može da im pređe preko toga. Kao da je sve do tada bilo sjajno, pa se onda ničim izazvan desio štrajk, koji ga je izgleda mnogo zabolio, i sad je spreman da, obračunavajući se sa onima koji su štrajkovali, teroriše i djecu, i roditelje, i vaspitače, pa i one koji su te ljude podržali.
On je, kaže, taj koji potpisuje naloge za isplatu plata. S njim se, ističe, moraju dogovoriti dva glavna negativca – predsjednica Sindikata i direktor Vrtića. Njemu pred noge da padnu i plačno se pokaju što su – tražili svoje plate! Nije da to nisam govorio i ranije, ali sada se ogoljeno vidi da smo taoci jednog iskompleksiranog zamlate koji je, čudnom igrom sudbine, došao u situaciju da se nešto pita. Iako ima i drugačijih dijagnoza…
Ovdje možemo i da vidimo kako izgleda njegov svijet fantazije, koji Bijeljincima postaje noćna mora. Tamo sva gradska preduzeća i institucije žive u Ljubišinom Lalalendu, srećni, rumeni, zadovoljni, sa njegovom slikom na zidu. Kao da ne znamo kakva je situacija u Vodovodu, Toplani, samoj Gradskoj upravi ili Centru za socijalni rad. Dugovanja su milionska, plate neredovne, perspektive nevesele.
Ali, radostan je on, semberski Neron, koji svira klavir umjesto lire dok se grad raspada. Radostan je jer je tu gdje je – pita se on nešto!
Čovjek ne može da uglavi u pamet da pare u budžetu nisu njegove, da je on tu samo da poštuje zakon i realizuje budžet, a ne da se ponaša kao da je gradski budžet tata dobio kao subvenciju, pa mu dao da se igra.
Posprduje se umni gradonačelnik sa protestom za isplatu plata vaspitačima, nazivajući ga “performans pištaljka”. A smeta mu i što sam ja bio u blizini toga dana. Jesam bio, ponosan sam što sam bio, jer znam kako je težak i odgovoran posao koji obavljaju ljudi koje je on, kršeći zakon, ostavio bez hljeba. Podsjetimo, ostavio ih je bez hljeba koji im on i ne daje, samo je dužan da sprovede zakon.
Ne trebaju meni razlozi da podržim vaspitače da od bezveznjakovića koji je umislio da je bitan dobiju ono što im sleduje i što su zaradili. Ali, imao sam barem dva.
Prvi je to što sam, pokušavajući da dam primjer koji bi probio i lobanje likova poput gospodina doktora, svoja primanja kao poslanik u NS RS preusmjerio kao donaciju vrtiću, jer su, u Ljubišinom režimu, u jako tekoj situaciji. Dao sam svoja lična sredstva, što je koncept koji najumniji među nama nikako da razumije. On je naučio da daruje tuđe, a voli da se pohvali i uslika, kao da je njegovo.
Drugi razlog je što sam želio da podržim predsjednicu Sindikata Adrianu Mirić, hrabru ženu koja je odlučila da, u ime radnika i vaspitača, traži ono što su zaradili. Sve bi ovo bilo lakše kada bi on i u vrtić uspio da ubaci nekog svog klimajućeg punoglavca, da ćuti i trpi dok ga gazda ne pomazi po glavi. I čitava ova ujdurma se vodi s ciljem da kojekakvi Bogdani ladice preuzmu sva mjesta sa kojih se može glasno reći kakvu samovolju sporovodi gospodin doktor, pa da onda i u Vrtiću ćute kao ovi u Gradskoj upravi što ne primaju plate i nemaju dovoljno stolica.
Ali, sve ovo je samo fasada, glasni jauk paranoika koji zna svoje grijehe. Pošteni je, čuvajući svoju fotelju i ono što je u njoj, propržio budžet za najmanje dvadesetak miliona, zato on i njegovi botovi mantraju o šarenoj laži od “Jedanaest otetih miliona”. Nervoza je sve veća, vrijeme odgovornosti se bliži, a mi ćemo svoje grijehe iz 2020. o 2024. godine okajavati trpeći sve bizarnije ispade grešnika kojem realnost često utekne…”
(bndan)