Prvi posao i to kao fizički radnik, je dobio sa šesnaest godina. Fabrika obuće „Zenit“ je tih godina zapošljavala oko dvije hiljade radnika i izvozila je obuću za Italiju, NJemačku, Rusiju.. a i na našem tržištu su bili prepoznatljivi proizvodi ove velike kompanije. Predrag Vuković je te 1981. godine već bio željan dokazivanja i „svog dinara“ što kaže naš narod, pa je prihvatio da pakuje obuću, radi za potrebe transporta a kasnijih godina da radi na kalupiranju i završnim radovima na izradi obuće, da praktično bude „djevojka za sve“. Sve je to nastavio i po povratku iz Jugoslovenske narodne armije (JNA), tri godine kasnije. U to vrijeme, a duže od jedne decenije, najviše je volio trenutke provedene u dresu FK „Drina“ Amajlije, svog seoskog fudbalskog kluba, koji je u jednom trenutku a poslije poslednjeg rata, bio čak i član Druge lige Republike Srpske. Predraga su njegovi drugari i komšije prozvali „DŽaja“ i po tom nadimku će dugo godina i posle bavljenja fudbalom biti poznat u svojim Amajlijama.
Ali, život na Balkanu znači i s vremena na vrijeme živjeti drame a tih prvih devedesetih je, nakon nekoliko desetina mirnijih godina, započeo period previranja, pa tako i u Predragovom životu. Prvo je „Zenit“ 1990. godine otišao u stečaj a hiljadu radnika je ostalo bez posla, među njima i junak naše priče. A samo nešto više od godinu dana prije toga se oženio i zasnovao porodicu, te dobio starijeg sina. Svoju LJiljanu je upoznao baš u „Zenitu“, gdje je kao medicinska sestra radila u fabričkom obdaništu i brinula se o djeci radnika „Zenita,“ a nešto kasnije je nastavila svoj posao medicinske sestre na „hirurgiji“ i „grudnom“ odjeljenjima bijeljinske bolnice. Nakon 35 godina staža Predragova životna saputnica je prije dvije godine otišla u zasluženu penziju.
„Život smo započeli od nule, što se kaže, Bog nas je nagradio sa dva prekrasna sina, koji su već stvorili svoje porodice. Prvo smo živjeli u pomoćnom objektu pored porodične kuće, u kojoj su živjeli brat sa svojom porodicom, otac i majka i tako smo gradili svoju kuću. Novembra 1991. godine LJiljanin ujak Radivoje Tomić dolazi do nas i pošto je znao da sam ja izgubio posao u „Zenitu“ nudi mi da počnem raditi u bijeljinskom Vodovodu, što sam objeručke prihvatio i „do groba“ ću ostati zahvalan tom čovjeku, koji je u to vrijeme bio šef mašinista na Izvorištu vode za piće „Grmić“ a danas i njegova kćerka Dragana radi u našem preduzeću. Radivoje je već dugo u penziji“.
A onda su počela ratna dešavanja. „Taman smo počeli kupovati građevinski materijal za gradnju kuće a ja i moj brat se dobrovoljno javljamo u Mjesnu zajednicu. Našeg djeda, koji je živio tada sa nama, to teško pogađa. Djed je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u zarobljeništvu i odmah nam je rekao da ni za živu glavu nikad ne uzimamo ništa sa mrtvog vojnika, bio on naš, ili neprijateljski. I dok smo ja i brat bili u prostorijama Mjesne zajednice dolazi moja supruga i obavještava nas da je djed umro. Načisto mu je `puklo` srce. Na dan djedove sahrane pored groblja prolaze tenkovi, na sve strane se puca. Samo koji dan kasnije LJubiša Savić Mauzer okuplja dobrovoljce za odbranu Brčkog i ja se dobrovoljno prijavljujem. Na brčanskom ratištu sam dočekao i Đurđev dan te 1992. godine a po povratku kući dobijam i zvaničan vojni poziv da se javim u Gardu (Panteri). Sa jedinicom sam obišao sva ratišta Majevice, Rajlovac, Han Pijesak, Glamoč, Bihać, Boderište (Brčko) ali sam najponosnije zbog učešća u akciji deblokade Smoluće“.
Po povratku iz rata Predrag nastavlja svoj posao portira u a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina. Nešto kasnije, 2007. godine useljava u svoju novu kuću. Mlađeg sina je dobio još za vrijeme rata 1994. godine. Povremeno je držao veći broj stočnih grla, plastenike, bavio se intenzivnije poljoprivredom. Teško su ga pogodile obje poplave i 2010. i 2014. godine. Tada mu je nastradala sva stoka i ljetina, a iz kuće ih je izbavljao čamac. Majka mu je umrla 2011. a otac 2016. godine.
Danas je Predrag Vuković pravi domaćin ima dvije kuće, pomoćne objekte i sve drugo što mu treba. Jednom sinu je kupio 4 dunuma placa, do svoga, a za sve što je postigao u životu kaže da duguje zahvalnost svojim komšijama i rodbini, svojim roditeljima, posebno majci, koja je nesebično pomagala u svemu. „U životu sam prosto procvjetao u doba direktorovanja Vodovodom pokojnog Milana Perića, tom čovjeku dugujem posebnu zahvalnost a mislim da to isto osjećaju i svi drugi radnici koji su u to doba bili u našem preduzeću, kada smo bili jedna od najpoželjnijih firmi u ovom dijelu Republike Srpske. Sada smo dobili novog direktora koji me puno podsjeća na Milana Perića, kao i na svog oca Dragomira LJubojevića, koji je takođe ostavio veoma dubok trag u Vodovodu, jer je uspio 2011. godine stabilizovati firmu u doba kada su započeli naši prvi problemi u poslovanju“.
Predragu je posebno žao što je eto uspio u materijalnom smislu ostvariti sve što je mogao, kao i stvoriti jednu zdravu i normalnu porodicu, koja se proširila brakovima koje su sklopili njegovi sinovi, unucima (dvoje od starijeg a uskoro i dvoje od mlađeg sina), učestvovati u stvaranju Republike Srpske, ali eto ta njegova i naša država nije sposobna da zadrži njegove, kao i mnoge druge naše sinove i kćeri i oni moraju ići negdje daleko, trbuhom za kruhom. Čak je i njegov Vodovod koji je bio jedno od dva-tri najjača preduzeća u Republici Srpskoj došao u veliku krizu. „Vjerujem da je u moj i naš Vodovod opet došao domaćin čovjek Vladimir LJubojević i da ćemo vrlo brzo ponovo postati ono veliko i moćno preduzeće kojim smo se svi ponosili“, kaže slavljenik koga je a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina ovih dana ispratilo u penziju.
(Vodovod i kanalizacija)