Zanimljivo, ova je serija jako gledana, naime poslije završetka prve sezone reprizirana je na kanalu RTS drama, tako da su je gledaoci mogli vidjeti u više termina. Imao sam jednu manju rolu i u prvoj sezoni, onda su me poznanici stalno ispitivali kada će biti sljedeća i hoću li igrati u njoj jer, im je baš zanimljiva tema.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” glumac Nenad Blagojević povodom njegove uloge Gorana u gledanoj seriji “Branilac”, koja se emituje ovih dana. Bijeljinski umjetnik kaže da se radi o čovjeku iz radničke klase, koji pokušava da spasi prijatelja od pogrešnih odluka.
– Što se tiče treće sezone i uloge Gorana koju je igrala moja malenkost, nemam puno da kažem, čovjek iz radničke klase, koji pokušava da savjetuje svog mlađeg kolegu da ne napravi životnu grešku, da ne “spojlujem” dalje, što bi mlađa populacija rekla – rekao je Blagojević.
GLAS: U pitanju je vrlo specifičan triler žanr tzv. “istiniti zločin”, rađen prema stvarnim zločinima, jako popularan u svijetu, kod nas relativno nov. Koliko je teže u glumačkom pogledu prići karakteru i zapletu, kad se zna stvarana predistorija slučaja?
BLAGOJEVIĆ: Veoma je zanimljivo igrati stvarne likove ili ljude koji su postojali, ući u njihove misli, osjećanja. Kako im je bilo u tim trenucima? Zašto su se odlučili da urade to što su uradili, konkretno da naprave zločin? Generalno, jako sam veliki filmofil, obožavam sve žanrove, ali su mi primarni oni koji su zasnovani na istinitim događajima i jednostavno te filmove odgledam u dahu.
GLAS: Odrasli ste u okruženju koje je gajilo veliku ljubav prema pozorištu, završili ste glumu kao član prve generacije Akademije umjetnosti, kada je pozorište u Bijeljini živjelo samo u snovima njegovih poštovaoca. Gluma je u Vašem slučaju bila jedna vrsta sudbinske neminovnosti, ali i jako hrabar potez, s obzirom na okolnosti.
BLAGOJEVIĆ: Moj pokojni otac se amaterski bavio glumom, tako da sam kao mali stalno bio u pozorištu i prisustvovao stvaranju predstava. Zahvaljujući tome sam vjerovatno negdje u podsvijesti imao želju da se bavim glumom. Naravno, mnogo godina kasnije, 2006. godine otvorena je akademija u Bijeljini i bez ikakvog ranijeg iskustva odlučim da odem na prijemni i da pokušam. Mislim čak da me to neiskustvo i upisalo na akademiju! Kao neispisan list papira kreneš u novi životni izazov i oblikuješ se kako treba.
GLAS: Vaša glumačka generacija je u velikoj mjeri Bijeljinu i GP “Semberija” stavila na pozorišnu i umjetničku scenu regiona. Koliko je bilo teško izboriti poziciju za jedan nov teatar, koji dolazi izvan regionalnih centara i kako Vam danas djeluje pozicija u kojoj se nalazi Vaš matični teatar?
BLAGOJEVIĆ: Mislim da smo mnogo postigli za malo vremena, postojimo tek pet godina, a imamo više od 20 premijera, naravno, uvijek može više i bolje. S obzirom na to da sam završio fakultet 2010, a da je pozorište osnovano tek 10 godina poslije, veliki vakuum je tu bio. Ali ima gradova koji nemaju ni dom omladine, a kamoli pozorište. Treba biti zadovoljan.
GLAS: Nedavno ste imali izvođenje jako interesantne predstave “Srce više nije moje” u režiji Ivana Petrovića. U predstavi se koriste dijelovi tradicionalnih pjesama u izvođenju Amire Medunjanin. Vrlo zanimljivo i primamljivo za gledaoce, jedne netipična sevdah-predstava, lakša ili teža za glumački ansambl u odnosu na klasičniji pozorišni repertoar.
BLAGOJEVIĆ: Mislim da je “Srce”, što ga koleginica Mirna Jovanović i ja žargonski volimo zvati, baš najklasičnija predstava na našem repertoaru, drama o dvoje nesrećnih ljudi koje život rastavlja, tu dramu, tugu i sjetu za prošlim vremenima upotpunjuje Amira svojim glasom. Jako lijepo ukomponovano i jako emotivno, zato mnogi poslije predstave izađu uplakani.
GLAS: Sarađivali ste kao mlad čovjek u kultnoj pank operi “Dom za vješanje” sa velikim Emirom Kusturicom. Koliko je ovaj vrlo specifični projekat uticao na Vas i šta mlad umjetnik može naučiti od režisera kalibra Kusturice?
BLAGOJEVIĆ: To je bilo jako davno čak i za mene, prije 15 godina. Veliko ime i još veće iskustvo za tada mladog glumca i tek svršenog studenta. Jedan od najvećih projekata za mene, ali bukvalno mislim na masivnost, više od 500 učesnika, glumaca, pjevača, muzičara, plesača, igrača i naravno životinje koje se pojavljuju u svim Kusturičinim projektima (smijeh). I na kraju svega izađeš pred 4.500 ljudi u Centru “Sava”. To je Kusturica.
GLAS: Gluma kao čaroban zanat umnogome umije da preskoči granicu te da dodirne umjetničke visove. Laički, ona zaista mnogo od čovjeka-glumca traži, ali i jasno daje. S današnjeg stanovišta koliko Vas je gluma promijenila kao čovjeka-umjetnika?
BLAGOJEVIĆ: Mene, mnogo! Ne znam za ostale, ali ja mnogo više radim na sebi, ovo je zanat kao i svaki drugi. Kod ostalih zanata razvijaš samo određene sposobnosti, a u glumačkom zanatu radiš stalno na sebi, čitaš mnogo, fizički moraš biti spreman, glasovno, pjevački…
ŽELjE
GLAS: Da li imate uskoro nešto na umjetničkom planu što bi moglo da obraduje našu publiku, možda neka nova predstava ili neko novo pojavljivanje pred kamerama?
BLAGOJEVIĆ: Upravo počinjemo da radimo na novoj predstavi, u pitanju je “Zla žena” Jovana Sterije Popovića. Imate ekskluzivu, još nije objavljeno nigdje da radimo novi projekat. Ne mogu ništa više reći, jer su tek u toku probe čitanja. Što se tiče snimanja i nekih drugih projekata, za sada nemam ništa u planu. Mada mi je želja da Bijeljina ima svoju nezavisnu produkcijsku kuću, koja bi bijeljinske umjetnike smjestila rame uz rame sa Banjalukom i Beogradom. Samim tim bismo mogli da snimamo serije, filmove, sitkome, itd. Što da ne, imamo gradsko pozorište, pozorište za djecu, ovo bi bio korak dalje.
(glassrpske.com)