ZAGONI – 21. Jula 2025. godine bilo je torženstveno liturgijsko saborovanje povodom jednog vijeka od osvećenja hrama Svetog Velikomučenika Prokopija u Zagonima. Evharistijskim sabranjem načalstvovao je NJegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zvorničko-tuzlanski g. Fotije uz sasluženje više sveštenika i đakona.
Hramovna slava koju je organizovao nadležni sveštenik protojerej-stavrofor Dragan Tomić uz nesebičnu pomoć velikog broja parohijana poprimila je danas oblik jednog crkveno-narodnog sabora, što i dolikuje za jendovijekovni hram koju je uz hram Svetog Georgija u Bijeljini, hram u Brodcu, Janji i Gornjem Zabrđu ušao u red hramova koji traju preko stotinu godina, kada se govori o Semberiji.
Otac Dragan je dočekao svog mitropolita kod skretanja za hram sa konjičkim klubom GROM koji su pripremili fijaker i upregli konje da dovezu mitropolita Fotija i oca Dragana sjećajući se vremena kada je to bio luksuzni prevoz, što će sam mitropolit Fotije kasnije pomenuti u svojoj besjedi kada je rekao – ,,Imali smo danas divan doček kako je bilo u stara vremena. Sa kočijama su dočekali mitropolita i mi smo ušli ovde u crkvu. Mnogo lep običaj. Tamo gde sam odrastao u Vojvodini to je bilo često posle Drugog rata. Moderni način života forsira mašinu, a živo biće i ne toliko. Ono postaje nevažno, a to nije dobro”.
Mnoštvo naroda okupljenog u porti hrama je sa velikim oduševljenjem dočekalo svog nadležnog arhijereja.
Po ulasku u hram otpočela je sveta arhijerejska liturgija kao centralni dio današnje proslave. Kum ovogodišnje slave bio je gospodin Bojan Savić rodom iz ovog kraja, a kum za narednu godinu je gospodin Borjan Maksimović koji je takođe rodom iz Zagona. Liturgiji je prisustvovao i gradonačelnik Bijeljine LJubiša Petrović.
Nakon zaamvone molitve mitropolit Fotije je osveštao novi freskopis u hramu, a potom se vjernom narodu obratio mitropolit Fotije sa bogonadahnutom besjedom koju vam prenosimo u cjelosti:
Časni oci, gospodine gradonačelnile, uvažena gospodo predstavnici našeg naroda u institucijama Republike Srpske, draga deco, braćo i sestre, danas je blagosloven dan i došli smo ovde u Zagone da služimo Svetu Liturgiju povodom velikog praznika i osvećenja ovoga živopisa ovde. Želim da vas pozdravim i blagoslov Božji prizovem na sve vas koji ste došli. Imali smo danas divan doček kako je bilo u stara vremena. Sa kočijama su dočekali mitropolita i mi smo ušli ovde u crkvu. Mnogo lep običaj. Tamo gde sam odrastao u Vojvodini to je bilo često posle Drugog rata. Moderni način života forsira mašinu, a živo biće i ne toliko. Ono postaje nevažno, a to nije dobro.
Međutim, danas smo se sabrači da proslavimo ime Božje i proslavimo velikog ugodnika Božjeg Svetog Prokopija Čudotvorca. On je u Crkvi u istom rangu sa Svetim Georgijem, Svetim Dimitrijem i svim svetim velikomučenicima, nebeskim vojvodama – kako se nazivaju zajedno. Ovaj divni svetitelj je bio iz grada Jerusalima i od početka nije bio hrišćanin. Majka mu je bila iz idolopoklonstvo i kada se njen muž upokojio ona ga jke vaspitavala na tu stranu. Bog je ima na umu veliko delo sa ovim Prokopijem i njemu se javio sam Gospod Hristos na putu u Siriju, kao što se ranije javio Svetom apostolu Pavlu, i tu je on poverovao u Gospoda Hrista i postao veliki i silni propovednik raspetoga i vaskrsloga Hrista. Tada nastaje njegovo svedočenje Hrista, njegova propoved, ali i stradanje. Kada su čuli rimski imperatori da je on postao ispovednik Hrista, a treba je da goni hrišćane, tražili su da bude izveden na sud. Bio je izveden na sud i pretrpeo je strašne muke koje niko od ljudi koji nisu pripremljeni kao vojnici i ratnici ne bi izdržali. Naravno da je blagodat Božja tu pomogla. Ovaj Sveti velikomučenik Prokopije je krst pretprevši ušao u Carstvo nebesko i pridružio se velikom horu mučenika i velikomučenika Crkve Hristove. Vrlo često ga spominjemo i vrlo je poznat u našem narodu. Priziva se u raznim prilikama jer se javljao mnogo puta i pomagao kada se nekome nepravda čini ili bilo kakvo zlo, a da se taj ne može odbraniti. Bio je zaštitnik sirotinje i ubogih, nemoćnih. Bog mu je dao silu i moć da čini takva čudesa kroz istoriju. Tako se danas praznuje ovaj veliki svetitelj koji je veoma poštovan širom našeg naroda i ovde, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji i svuda gde žive pravoslavni Srbi.
Pored toga, danas smo izvršili osvećenje živopisa. Čuli ste molitve koje čitamo. Naša Crkva nije arheologija i prošlos, ona je život. Mi taj život osećamo upravo na Svetoj Liturgiji gde se živim Hristom pričešćujemo. Neki od vas su se pričestili, a neki nisu. Treba da dostignemo taj nivo da se svi pričešćujemo. Kada dođemo u Crkvu, ono što je najvažnije pored praznika i događaja koji tu ima jeste susret sa Hristom i pričešće živim Hristom. Na to smo svi pozvani. Kada sveštenik iznese Sveti Putir i kaže: „Sa strahom Božjim, verom i ljubavlju pristupite“ on poziva sve u hramu da pristupe i pričeste se Hristom. Zašto on to ne čini? Ima možda nekoliko razloga što ne čini. Misli da oni ne treba da se pričešćuju tako često i da sveštenici i monasi treba da se pričešćuju, a da to nije za običan svet. To nije tačno. Pričešće je za svaku krštenu dušu. U toku toga pričešća kada se počnemo pričešćivati, a ne ne pričešćivati, onda ćemo početi voditi računa o svom životu. Više ćemo gledati šta radimo jer sledeće nedelje treba da se pričestimo. Ne bi trebalo činiti to i to, jer ne priliči. Tada bi se došlo do korekcije, ako mislimo da nismo dostojni da se pričestimo. To je jedna praksa koju smo mi najviše izgubili u petovekovnom ropstvu pod Turcima. Narod se odvojio od Crkve, jer nisu smeli dolaziti. Skupljali su se po kućama, katakombama i na razne načine. Sada u ovo vreme slobode treba da to činimo. Treba čitati. Sveštenici na parohijama trebaju objašnjavati i govoriti o tome. To je presudno – da budemo pre svega liturgijski narod. Svake nedelje i praznika neko iz kuće može da dođe. Nisu svi na poslu i nisu svi toliko zauzeti da dođu. Kada dođe jedan čovek iz kuće on se moli za svoju porodicu, oca i majku, srodnike i sve prijatelje njegove. Tako je porodica uključena u Crkvu. Nekada mogu i svi da dođu. Imamo mi mnogo toga da učimo i da se usavršavamo, ali, hvala Bogu, dižemo i osvećujemo crkve. Osvećujemo živopise. Juče smo osvetili jednu crkvu Svetog arhangela Gavrila. To je divna crkva. Prošle godine smo joj osvetili temelje, a ove i crkvu. Ovde smo živopis osvetili. Imamo ovih dana u Tesliću nekoliko osvećenja, blagoslova temelja nove crkve. Počeli smo i gradnju crkve Svetog Nektarija Eginskog u Bijeljini koja će biti u sklopu bolničkoj centra. To je mnogo lepa crkva za taj deo grada. Prvenstveno je gradimo za te ljude koji su u bolnici. Kao kruna tog graditeljskog perioda treba da bude početak gradnje hrama Svetog Save u prosvetnom centru u gradu Bijeljini – tamo gde su fakulteti i gde je studentski dom. Dobili smo šest duluma zemlje na kojoj ćemo graditi tu crkvu Svetog Save. Ona će biti kao svetogorska crkva sa pirgovima. To će biti jedan mali Hilandar u Bijeljeni i našoj Eparhiji.
Imamo mnogo posla i treba nam čestitih i vrlinskih ljudi koji su na vlasti. Tu mora da se napravi neka simfonija. Jedino u toj simfoniji države i Crkve donisili smo dobre rezultate. Iza tog perioda su ostajali manastiri i crkve, ostajali su dobri plodovi. U vreme komunizma mi smo bili suprotstavljeni jedni drugima i rušili smo jedni druge, a pogotovo su rušene crkve i svetinje kao što se sada ruše velike ruske svetinje u Kijevu u Ukrajini. Takav trenutak je došao i na drugim mestima. Oteli su nam prvi manastir u pravoslavlju Svete Katarine Sinajske na Sinaju i postao je vlasništvo države Egipat. Šta će oni od toga da urade? Mogu da naprave neke komercijalne sadržaje i to će sve monasi morati napustiti. To će biti borba i kod nas. Ima onih koji govore u Novom Sadu već godinama da će to sve biti kao u NDH. Tamo će biti naše crkve kao tržnice i restorani, a ne crkve. Ima raznih sumanutih projekata. Mi treba da činimo ono što smo danas učinili. Treba da osvećujemo naše crkve u slavu Bođju i spomen naših svetitlja. NJihova žitija treba da čitamo, od njih da učimo i tim putem da hodimo. Zato apelujem na naše ljude koji vode državu u političkom smislu da imaju veliku odogovrnost. Nije to samo privilegija koje lepo zvuči, nego velika odgovornost pred istorijom i narodom. Sutra ćemo trebati da položimo raučune šta je svako od nas učinio – ja kao episkop, neko kao sveštenik, neko kao načelnik opštine ili gradonačelnik, a neko kao predsednik. Dakle, svi ćemo ići na Sud Božji, a već jesmo na sudu javnosti. LJudi prepoznaju ko i kako šta čini, ali eshatološki sud će biti konačan i za njega treba da se pripremamo. Daj Bože da bude svako dobro. Proti Draganu čestitamo. On se ovde trudi od kada je došao. Pokazuje revnost jednog dobrog pastira svog naroda. Sa narodom je i njegovi sinovi su dobri pojci i teolozi. Hvala Bogu. To je budućnost i nastaviće se ta služba. Treba da se borimo zajedno. To je za Srbe najvažnije. Vladika Nikolaj je u svojim besedami i rekao: „Srbi treba da se slože, obože i umnože.“ Na prvom mestu je da se Srbi slože – to je krst sa četiri „S“. Na drugom mestu je oboženje preko Svete Liturgije, preko Svetog pričešća, kao što sam govorio. Treba da budemo Božji narod obožen svetim tajnama i svetim vrlinama. Na trećem mestu je da se umnože. Vladika Nikolaj je mislio da mi Srbi imamo posebnu misiju na Zemlji kao što su Jevreji imali posebnu misiju. Mi smo izabrani da budemo narod Teodul – narod sluga Božjih. Da bismo mogli tu misiju da ostvarimo moramo da imamo dece, da nas ne pobiju i da nas nema. Moramo da postojimo, da se umnožimo i da ispunimo misiju koju nam je Bog dao da budemo sveti i sluge Božje. Treba celom svetu da pokažemo šta znači biti sluga Božji, a onda da kažu: „To možete pogledati kod Srba. Oni su ti.“ Drugi nas žele predstaviti svojim očima, a znate kako to izgleda. Neka ste Bogom blagosloveni! Hvala svima koji pomažu i koji će pomagati dalju obnovu ove parohije i svih naših crkava širom zvorničko-tuzlanske Eparhije.
Živeli! Bog vas blagoslovio i svako dobro darovao.
Zatim je upriličen trokratni ophod oko hrama sa krstom, litijama, ikonama i po povratku u hram slomljen slavski kolač sa kumom.
Pripremljena je i bogata trpeza ljubavi za sve vjernike koji su bili u hramu.
(eparhijazt.com)