Štene koje se u šetnji ukoči čim čuje autobus, a zatim zalaje na svakog prolaznika, ne pokušava da bude „neposlušno”. Najčešće poručuje da mu je situacija previše intenzivna i da nema iskustvo koje bi mu reklo da je bezbedno. Dobar primer uspešne socijalizacije šteneta zato nije priča o psu koji mora da pozdravi svakoga, već o psu koji ume mirno da posmatra svet, napravi izbor i osloni se na svog vlasnika.
Socijalizacija nije samo upoznavanje sa drugim psima. To je pažljivo, postepeno i prijatno upoznavanje sa prizorima, zvukovima, podlogama, ljudima, vožnjom automobilom, negom i svakodnevnim situacijama koje će pas sretati tokom života. Cilj nije da štene zavoli apsolutno sve. Cilj je da nauči da nepoznato ne mora da znači opasnost.
Primer uspešne socijalizacije šteneta iz svakodnevice
Zamislite osmonedeljno štene Lunu, mešanku koja je tek stigla u stan u Beogradu. Njeni vlasnici ne vode je prvog dana u prepun park za pse, ne puštaju desetoro prijatelja da je uzme u naručje i ne insistiraju na upoznavanju sa svakim psom u kraju. Umesto toga, prvih nekoliko dana grade osećaj sigurnosti kod kuće: miran kutak za odmor, predvidiv ritam obroka, kratke igre i dovoljno sna.
Kada Luna počne da se opušta, vlasnici uvode nove stvari jednu po jednu. Najpre sedi u njihovom naručju ispred zgrade i sluša udaljeni saobraćaj. Svaki put kada pogleda autobus, bicikl ili prolaznika, a ostane mirna, dobija malu poslasticu i tih, vedar glas. Ako se povuče, zine ili se ukoči, oni se udaljavaju. Ne čekaju da se strah „prelomi”.
Sledećih dana Luna upoznaje nekoliko stabilnih, zdravih i vakcinisanih pasa za koje vlasnici znaju da umeju lepo da komuniciraju sa štencima. Susreti su kratki. Psi najpre šetaju paralelno, sa dovoljno prostora, a tek potom imaju priliku da se ponjuše ako oboje deluju opušteno. Luna ne mora da se igra. Dovoljno je da mirno prođe pored drugog psa, pogleda ga i nastavi dalje.
Kod kuće se socijalizacija nastavlja kroz dodir šapa, kratko četkanje, pogled u uši i navikavanje na zvuk fena ili usisivača sa bezbedne udaljenosti. Vlasnici joj daju poslasticu dok kratko dodiruju ogrlicu, zatim dok je pregledaju kao što bi to radio veterinar. Tako Luna ne uči samo da podnosi negu – uči da su ljudske ruke, povodac i pregled uglavnom predvidive i bezbedne stvari.
Posle nekoliko nedelja, rezultat nije štene koje skače na svakog gosta i bez razmišljanja juri svakom psu. Rezultat je pas koji rado izlazi, brzo se oporavi od iznenadnog zvuka, ume da prođe pored dece na trotinetu i prihvata kratku veterinarsku kontrolu bez panike. To je uspeh.
Šta je vlasnik uradio dobro?
Najvažniji deo ovog primera je tempo. Štene je upoznavalo svet u malim dozama, dok je još moglo da razmišlja, uzme poslasticu i obrati pažnju na vlasnika. Kada je štene preplavljeno strahom, previše uzbuđeno ili očigledno želi da pobegne, ono tada ne uči dobro. U tom trenutku treba smanjiti zahtev, povećati udaljenost i dati mu vremena.
Druga važna stvar je izbor iskustava. Jedan miran susret sa stabilnim odraslim psom korisniji je od deset haotičnih susreta u parku. Pas koji grubo obara štene, ne prestaje da ga juri ili ignoriše njegove signale nelagode nije dobar „učitelj”, čak i kada nema lošu nameru.
Vlasnici su takođe nagrađivali ponašanje koje žele da vide ponovo. Poslastica, kratka igra ili prilika da se udalji od nečega neprijatnog mogu biti snažno pojačanje. Nagrada ne služi da se štene „podmiti”, već da poveže novu situaciju sa prijatnim ishodom i da nauči koje ponašanje mu donosi sigurnost.
Važno je i to što Luni nije oduzeta mogućnost izbora. Ako se pomeri unazad od nepoznate osobe, vlasnik ne treba da joj prilazi bliže uz rečenicu „ma neće on ništa”. Umesto toga, može ljubazno zamoliti osobu da je ignoriše, a štenetu dati prostor. Pas koji zna da njegov vlasnik poštuje njegove signale lakše razvija poverenje.
Socijalizacija ne znači da svako sme da priđe
Mnogi vlasnici, iz najbolje namere, dopuštaju da nepoznati ljudi maze štene bez pitanja, podižu ga ili mu prilaze pravo u lice. Za pojedine štence to može biti prijatno, ali za druge je previše. Posebno su osetljiva štenad koja su tek promenila dom, koja su opreznije prirode ili nisu imala dovoljno ranih pozitivnih iskustava.
Dobro je učiti ljude oko sebe da priđu bočno, bez saginjanja nad štene, i da sačekaju da pas prvi priđe. Ako štene ostane na distanci, i to je potpuno u redu. Mirno posmatranje sa nekoliko metara udaljenosti često je mnogo vrednija vežba od prisilnog kontakta.
Kako da socijalizacija bude bezbedna pre završene vakcinacije
Period ranog učenja počinje veoma rano, ali zaštita zdravlja mora ostati prioritet. Veterinar koji prati štene najbolje može proceniti kada su bezbedni izlasci, kontakti sa drugim psima i posete određenim mestima, jer rizik zavisi od vakcinalnog statusa, lokalne epidemiološke situacije i načina života psa.
Dok vakcinacija nije završena, štene ipak može da upoznaje svet uz razumne mere opreza. Može posmatrati saobraćaj iz naručja ili automobila, čuti zvuke lifta, upoznati goste u stanu, voziti se automobilom, prošetati po čistom privatnom dvorištu ili se sresti sa zdravim, vakcinisanim psom čiji je zdravstveni status poznat. Izbegavajte mesta na kojima boravi mnogo nepoznatih pasa i površine koje mogu biti kontaminirane.
Socijalizacija i zdravstvena zaštita nisu suprotstavljeni ciljevi. Uz savet veterinara, moguće je graditi dobra iskustva bez nepotrebnog izlaganja riziku.
Znakovi da je štenetu previše
Štene neće uvek zalajati ili pobeći kada mu je neprijatno. Neki psi se ukoče, liznu njušku, okreću glavu, spuštaju rep, često zevaju, odbijaju poslasticu ili iznenada postanu veoma nemirni. To su signali da treba zastati.
Ako se takva reakcija javi, ne kažnjavajte psa i ne terajte ga da „izdrži”. Mirno se udaljite nekoliko koraka, ponudite mu lakši zadatak koji već zna ili završite susret. Sledeći put vratite se na veću udaljenost i kraće trajanje. Napredak kod socijalizacije retko ide pravom linijom, naročito tokom perioda pojačane osetljivosti u odrastanju.
Kada je vreme za stručnu pomoć
Ako štene često pokazuje intenzivan strah, panično pokušava da pobegne, reži ili ujeda pri dodiru, ne oporavlja se ni kada se udalji od okidača ili se ponašanje naglo promenilo, razgovarajte sa veterinarom. Veterinar će isključiti bol i zdravstvene uzroke, a po potrebi preporučiti kvalifikovanog stručnjaka za ponašanje pasa koji radi bez zastrašivanja i kažnjavanja.
Rano traženje pomoći nije znak neuspeha. Naprotiv, to je odgovoran potez koji može sprečiti da se strah učvrsti i preraste u ozbiljniji problem u odraslom dobu.
Najlepši pokazatelj dobre socijalizacije nije pas koji je stalno u centru pažnje, već pas koji se pored vas oseća dovoljno sigurno da rado istražuje, ali ume i da se povuče kada mu je potreban mir. Svako kratko, prijatno iskustvo danas može mu sutra olakšati šetnju, odlazak kod veterinara i zajednički život u gradu.
(petmagazine.rs)