Jesen je jedno od najvažnijih razdoblja za voćnjak, jer se tada obavljaju radovi kojima se voćke pripremaju za predstojeću zimu i narednu vegetaciju. Priprema voćnjaka ne podrazumijeva samo uklanjanje opalog lišća i rezidbu, već i pravilnu prihranu, obradu zemljišta, zaštitu stabala i krečenje. Većinu ovih poslova potrebno je obaviti na vrijeme, prije pojave jačih mrazeva i hladnog vremena.
1. Briga za stabla i prostor oko njega
Na kraju sezone bitno je pospremiti prostor oko stabla. Prvo, skupite otpalo voće, jer je ono izvor bolesti u voćnjaku: jabuke, kruške i šljive često su zaražene krastavošću i moniliozom ali mogu biti i odlični domaćini za prezimljavanje raznih štetočina.
Zdrave, zrele jabuke i kruške mogu se jesti, prerađivati ili koristiti kao stočna hrana. Trulo voće zakopajte na očišćenom mjestu ili ga kompostirajte.
Prilikom kompostiranja otpalog voća, pospite ga pepelom ili dolomitnim brašnom kako biste neutralizovali organske kiseline sadržane u voću.
Osim toga, potrebno je redovno pregledati drveće i uklanjati trule i mumificirane plodove koji vise na granama kako bi se spriječilo širenje spora gljivica koje uzrokuju truljenje plodova po cijelom vrtu.
Prije nego što nastupi hladno vrijeme, potrebno je dobro očistiti i prozračiti tlo oko debala i ukloniti korov koji drvetu oduzima dio hranjivih materija. To će osigurati da kiseonik dopre do korijena i pomoći u uklanjanju određenih štetočina, poput larvi majske bube, koje uzrokuju značajnu štetu usjevima.
Prilikom rahljenja odnosno prozračivanja zemljištaa možete koristiti vile ili motiku. Ako koristite vile, postavite ih okrenute prema drvetu. U blizini debla najbolje je rahliti tlo samo motikom, radeći plitko kako biste izbjegli oštećenje korijenja.
Nakon što lišće opadne, skupite lišće i ostale biljne ostatke ispod drveća. Ako voćnjak nije zaražen bolestima ili štetočinama, kompostirajte lišće. Međutim, lišće zaraženo krastavošću, pepelnicom i drugim bolestima najbolje je kompostirati u vrećama, prethodno tretiranim biofungicidima.
2. Đubrenje voćnjaka
Jesen je ključno vreme za pravilno đubrenje voćnjaka, a korišćenje stajskog đubriva, bilo da je zgorelo ili poluzgorelo, donosi značajne prednosti. U ovom periodu, voćnjak se hrani organskim i mineralnim đubrivima koja se ravnomjerno raspoređuju po celoj površini voćnjaka.
Organsko đubrivo – snaga stajnjaka:
Najčešće korišćeno organsko đubrivo u voćnjacima je stajnjak, a posebno se ističe goveđi stajnjak. Ovo đubrivo treba unositi u zemljište svake 3-4 godine u količini od 30-40 tona po hektaru. To postaje posebno važno na zemljištima s manjkom humusa.
Stajnjak igra ključnu ulogu u regulisanju ishrane voćaka, poboljšava fizičke karakteristike zemljišta i održava vodno-vazdušni režim. Takođe, doprinosi strukturi zemljišta, poboljšava aeraciju i vodopropusnost. Nakon rasturanja, stajnjak se mora odmah zaorati kako bi se obezbijedilo efikasno delovanje ili unijeti u zemljište oko voćki, a unošenje se obavlja u plitkom površinskom sloju. Što je dublje kopanje, to može doći do većeg oštećenja korijena. Zbog toga unijeto đubrivo ostaje u površinskom sloju.
Pravilna primjena đubriva u jesen:
Jesenje đubrenje obuhvata organska, mineralna i kombinovana đubriva. Za mlada stabla preporučuje se dodatak organskog đubriva u količini od jedne kante (10 litara), dok se za starija stabla ova količina može povećati do pet kanti. Ovo đubrenje ima za cilj da nadoknadi potrebne hranljive materije koje voćke koriste tokom vegetacije za rast i razvoj.
Organska đubriva za unapređenje zemljišta:
Pored stajnjaka, kao organsko đubrivo, koristan je i kompost. Ova organska đubriva imaju dvostruki zadatak: poboljšanje strukture zemljišta i podrška razvoju zemljišnih mikroorganizama, koji značajno doprinose apsorpciji hranljivih materija iz zemljišta.
Mineralna podrška za voćnjake:
Osim organskih, mineralna đubriva igraju ključnu ulogu u održavanju plodnog voćnjaka. Preporučuje se unošenje mineralnih đubriva u količini od 400-800 kg/ha, pri čemu se ta količina prilagođava starosti voćnjaka i nivou osnovnih hranljivih elemenata u zemljištu. U ovom periodu, preferiraju se mineralna đubriva s niskim ili bezazotnim sadržajem, dok je prisustvo fosfora i kalijuma povećano.
Đubrenje voćnjaka stajskim đubrivom u jesen zahtijeva pažljiv pristup i planiranje, ali pravilno sprovođenje ovih koraka obezbeđuje optimalne uslove za zdrav rast i obilan rod u narednim sezonama.
3. Tretmani protiv bolesti i štetočina
Većina bolesti voćaka suzbija se od ranog proljeća tokom većeg dijela vegetacije, ali za neke bolesti je neophodno i tretiranje u jesen, u periodu opadanja lišća.
Vlažno vrijeme tokom jeseni bitan je faktor razvoja i širenja biljnih bolesti kao što su bakterijski rak koštičavog voća, šupljikavost lista koštičavog voća, kovrčavost lišća breskve, rak kore jabuke i kruške, bakterioza lijeske i oraha.
Kao preventivna mjera zaštite od navedenih bolesti je prskanje fungicidima na bazi bakra na početku opadanja lišća.
RAK KOŠTIČAVOG VOĆA
Rak koštičavog voća je bakterijska bolest koja se pojavljuje na većini koštičavih voćaka (šljiva, višnja, trešnja, breskva, kajsija), a čiji uzročnik je bakterija Pseudomonas mors-prunorum. Simptomi bolesti javljaju se na granama i kori u vidu rak-rana i hipertrofija uz obilno lučenje smole. Do zaraze dolazi tokom jeseni u vrijeme opadanja lišća kroz lisne ožiljke i u proleće u vrijeme cvjatnja
S obzirom da je jesen optimalno vrijeme za infekciju, jesenja zaštita koštičavog voća izuzetno je važna mjera u zaštiti od navedene bolesti. Smatra se da je bakterijski rak najopasnija bolest koštičavog voća jer nema djelotvornih mjera zaštite kad bolest zahvati zasad, a ponekad može dovesti i do potpunog sušenja voćaka.
ŠUPLJIKAVOST LISTA KOŠTIČAVOG VOĆA
Šupljikavost lista koštičavog voća bolest je lako prepoznatljivih simptoma na listu u vidu sitnih okruglastih pijega koje nekrotiraju i s vremenom ispadaju s lista pa on postaje šupljikav. Prouzrokovač bolesti je gljiva Stigmina carpophilla. Hemijska zaštita primjenom fungicida na bazi bakra izvodi se u periodu jesenjeg opadanja lišća, a zatim slijedi i tretiranje pri kraju zime u fazi bubrenja pupoljaka.
KOVRDŽAVOST LIŠĆA BRESKVE
Kovrčavost lišća breskveje bolest koju voćari lako prepoznaju po zadebljalom zakovrdžanom lišću crvenkaste boje. Simptomi bolesti se javljaju već u rano proleće, ali kada su vidljivi – kasno je za zaštitu.
Uzročnik bolesti je gljiva Taphrina deformans, prezimljuje u obliku micelija u zaraženim pupoljcima. Za uspješnu zaštitu breskve potrebno je tretiranja izvesti prije pojave prvih simptoma bakarnim fungicidima pred sam početak vegetacije. Kasno jesenje prskanje breskve namenjeno je i suzbijanju drugih prouzrokovača bolesti, a smanjuje i infekciju prouzrokovačem kovrčavosti lišća u proleće.
RAK KORE JABUKE
Rak kore jabuke i kruške prouzrokuje gljiva Nectria galligena. Do zaraze dolazi kroz razna mehanička oštećenja na voćki (rez, grad i sl.). Rak rane su vidljive na kori grana i debla. Rane se s vremenom povećavaju, a kad obuhvate cijelu granu dolazi do njenog sušenja.
Bolest se češće javlja u voćnjacima jabuka i krušaka podignutim na vlažnim zemljištima, u blizini rijeka, na mjestima gde se učestalo javlja kasni mraz. Sve grane sa simptomima bolesti potrebno je ukloniti rezidbom, a rane nastale rezidbom treba premazati voćarskim voskom. U zaraženim voćnjacima tokom toplih i kišnih jeseni poželjna su i dva prskanja fungicidima na bazi bakra, prvo na početku opadanja lišća, a drugo na kraju.
RAK KORE LIJESKE
Sličan problem na lijeeski predstavlja rak kore lijeske čiji je prouzrokovač gljiva Neonectria ditissima pa se i na lijeski preporučuje jesenje prskanje preparatima na bazi bakra. Jesenje prskanje lijeske osim što je preventivna mjera zaštite od navedene gljivične bolesti, ono je i vrlo važna preventivna mjera u zaštiti od bakterijskih bolesti lijeske čiji su prouzrokovači Xanthomonas arboricola pv. corylina i Pseudomonas syringae pv. avellanae.
4. Orezivanje voćaka
Orezivanje voćnih kultura predstavlja jednu od ključnih pomotehničkih mjera u voćarskoj proizvodnji, čija pravilna primjena ima direktan uticaj na morfogenetske procese, produktivnost i dugoročnu vitalnost biljke. Ova intervencija ne utiče samo na formiranje željenog uzgojnog oblika, već i na prostorni raspored rodnog i prirastnog drveta, efikasnost fotosintetske aktivnosti i mikroklimatske uslove unutar krošnje. Time orezivanje dobija centralno mjesto u strategiji upravljanja rodnim potencijalom, posebno u intenzivnim sistemima proizvodnje.
Savremena istraživanja iz oblasti voćarstva naglašavaju da pravilno određivanje termina orezivanja ima jednak značaj kao i sama tehnika izvođenja orezivanja. Tkivo voćke, iako u fazi zimskog mirovanja, ostaje metabolički aktivno i osjetljivo na stresne uslove okoline. Ekstremno niske temperature povećavaju krtost, dovode do promjena osmotskog pritiska u ćelijama i smanjuju elastičnost drveta, što povećava rizik od većih rana i usporenog procesa kalusiranja. Nasuprot tome, previsoke zimske temperature mogu indukovati parcijalnu deaklimatizaciju, aktivaciju kambija i ranu diferencijaciju pupoljaka, čineći biljku osetljivijom na kasnije niske temperature. Usklađivanje orezivanja sa povoljnim temperaturnim i meteorološkim uslovima predstavljaju ključni tehnološki preduslov uspešnog izvođenja ove pomotehniče mjere.
Minimalna i maksimalna temperatura za orezivanje
– Optimalna temperatura za zimsko orezivanje: od –5°C do +5°C.
– Donja granica za siguran rad: orezivanje se ne preporučuje ispod –7°C, dok je za koštičave vrste prag oko –5°C.
– Gornja granica: temperature iznad +10°C mogu podstaći prerano kretanje sokova.
Razlike u odnosu na voćne vrste
– Jabučaste vrste (jabuka, kruška, dunja) dobro podnose zimsko orezivanje i optimalne temerature za orezivanje su oko -5 °C do +5 °C za zimsko orezivanje
Koštičave vrste – šljiva, trešnja, višnja su osetljivije na hladnoću, optimalne temerature za orezivanje su oko -2 °C do +5 °C za zimsko orezivanje i orezuju se krajem zime, dok breskva, nektarina i kajsija se orezivanje kada temperature prelaze nekoliko stepeni iznad nule.
– Jagodičaste vrste (malina, kupina): orezivanje pri temperaturi od 0°C do +10°C.
Uticaj vremenskih uslova na orezivanje voća
Vremenski uslovi imaju presudan uticaj na kvalitet i fiziološku reakciju biljke na orezivanje. Orezivanje treba izbegavati tokom kiše, magle ili povećane vlažnosti vazduha, jer takvi uslovi pogoduju širenju gljivičnih i bakterijskih patogena, što može dovesti do infekcije svježih rezova i usporenog zarastanja tkiva. Radovi se najbolje obavljaju tokom suvog, stabilnog i hladnog dana, bez jakog vjetra, kada je rizik od oštećenja manji, a zarastanje rana efikasnije. Poslije jačih mrazeva preporučljivo je sačekati nekoliko dana stabilnijeg vremena, kako bi se omogućila regeneracija tkiva i smanjila mogućnost pucanja grana usled temperaturnih stresova. Pri planiranju orezivanja važno je uzeti u obzir i fazu razvoja biljke, jer kombinacija povoljnih vremenskih uslova i pravilne faze rasta obezbjeđuje najbolju fiziološku reakciju i optimalan kvalitet budućeg roda.
Preporuke za dobru praksu orezivanja
Pored navedenih operativnih smjernica, od izuzetne je važnosti da se proces orezivanja posmatra kao integrisani segment ukupnog sistema upravljanja zdravljem i produktivnošću voćnjaka. Preporuka je da se razvija kontinuirani monitoring fiziološkog stanja stabala, uključujući vizuelnu procjenu vitalnosti rodnog drveta, intenziteta bujnosti i stepena opterećenosti rodom, kako bi intenzitet orezivanja bio zasnovane na realnim pokazateljima stanja biljke. Poželjno je da se orezivanje izvodi tako da se uspostavi optimalan odnos između vegetativnog i generativnog potencijala, uz težnju ka postizanju ujednačene rodnosti iz godine u godinu.
Dodatno, voćari bi trebalo da vode računa o sanitarnim aspektima orezivanja, jer pravilan način izvođenja reza i higijena alata značajno utiču na smanjenje rizika od prodora fitopatogenih mikroorganizama. Redovna dezinfekcija makaza i pila, uklanjanje zaraženog ili oslabljenog drveta i odvojeno odlaganje takvog materijala doprinose ukupnoj fitosanitarnoj stabilnosti zasada. Prilikom oblikovanja krošnje potrebno je nastojati da se obezbijedi ravnomjerna osvijetljenost i dobra cirkulacija vazduha, što direktno utiče na proces fotosinteze, sazrijevanje rodnih pupoljaka i smanjenje intenziteta gljivičnih infekcija.
Takođe se preporučuje primjena principa minimalnog stresa, odnosno izbjegavanje pregrubih rezova koji mogu narušiti fiziološku stabilnost stabla. U tom kontekstu, pravovremeno izvođenje rezidbe, uz uvažavanje temperaturnih i fenoloških uslova, omogućava brže kalusiranje i regeneraciju tkiva. Pridržavajući se svega navedenog orezivanje prerasta u rutinsku agrotehničku operaciju koja dugoročno osigurava visok prinos, stabilan kvalitet ploda i dugovječnost voćnog zasada.
5. Krečenje stabala
Krečenje voćaka se godišnje obavlja dva puta. Obavlja se u ovo doba godine (jesen) i u proljeće.
SVRHA KREČENJA STABLA
Sami ciljevi krečenja voćaka ogledaju se prvenstveno u tome da se stvori bijela površina na kori stabla, tj. bijela boja stabla kako bi se omogućila refleksija svjetlosti. Ova boja omogućuje da sunce zagrijava koru voćaka što je posebno važno za kasne proljetne mrazeve koji su česta pojava u kontinentalnim dijelovima gdje prevladava umjereno kontinentalna klima.
Krečenje stabla krečom ima i fungicidnu ulogu jer kreč može biti repelent za pojedine štetočine.On može imati i funkciju zaštite od životinja koje bi mogle nanijeti štete kori stabla voćarskih stablašica.
Iako se ova radnja naziva “krečenje stabala krečom” potrebno je znati da je, ipak, bolje dodati još neke komponente koje imaju pozitivan utjecaj na svrsishodnost samog krečenja stabala. U smjesu se još dodaje sumpor u prahu, kao odlično fungicidno sredstvo, plavi kamen koji sprječava razne bolesti te sol, koja stvara kvalitetniju kristalizaciju.
Postoji dilema je li štetno krečiti i gornji dio stabla.Kod mladih voćaka je poželjno okrečiti i gornje dijelove, odnosno razgranjenja (račve), nekih 20-30 cm od prvog grananja grana.
SASTOJCI ZA KREČENJE STABALA
Smjesa za krečenje stabala iziskuje sljedeće komponente: 5 kg gašenog kreča, pola kilograma soli, 100 g sumpora, 100 g plavog kamena ili drugog bakrenog preparata te 10 litara vode za spravljanje smjese. Smjesu treba dobro izmiješati kako bi se što adekvatnije homogenizovala te je potrebno tokom upotrebe postepeno miješati zbog taloženja.
Smjesu je potrebno nanositi nekom debljom četkom, ili valjkom, a sloj se mora nanijeti debelo tako da se popune sve pore i pukotine na kori.
(agrosavjet.com)