Više od deset godina, na školskom igralištu u Mrtvici, nije igran mali fudbal (u pravom smislu te riječi).
Sve se svelo na par dječaka koje ponekad šutiraju loptu na igralištu. Igralištu koje je zub vremena nagrizao toliko da više i nije za upotrebu.
Sjećaju se naši Mrtvičani ali i komšije iz drugih sela kakav se fudbal tu nekada igrao.
Sa radošću prepričavaju priče o tome kako su donosili vodu sa Gnjice i posipali da ne bude prašine, te kako su pravili golove, postavljali neku rasvjetu i ostajali svaku noć do ranih jutarnjih časova na igralištu prepunom i mladih i starih.
Tu su nikle i mnoge simpatije koje su krunisane brakom.
Danas, pogled na to igralište izaziva samo grč u duši i pitanje da li će se ikada ponoviti bar jedna takva noć!
E pa, ponovila se i ponavljaće se!
Da li će ikada više na ovom igralištu biti turnir?
E pa biće!
Upravo pod svodovima hrama Svetog Ilije nastala je ideja, zatim plan i započeta je realizacija.
Najveću odgovornost ali i najveći teret preuzeli su na sebe Rajo, LJubo i Jovo.
Oni pripadaju poslednjim generacijama one djece koja se sjećaju kako se na ovom igralištu plakalo posle poraza, jer… moraš čekati dva sata da opet dođeš na red da igraš.
Poslije molitve i blagoslova, započeti su radovi.
Ubzo su se pridružili i još neki Mrtvičani a imamo i onih koji nam se javljaju sa porukama:
“Tu sam za sve što treba”
Takođe, imamo i onih koji vječito znaju kako bi sve to trebalo a neće lopatu u ruke. No, volimo i njih… ali ih baš i ne slušamo!
Najprije su postavljene velike mreže iza golova. Gore pomenuti momci, sa svojim roditeljima i prijateljima obezbjedili su stubove i mreže.
Zatim se krenulo u čišćenje terena koji je u jako lošem stanju.
Potrebno je izliti beton po rubovima igrališta da bi se spriječilo osipanje i dalje urušavanje ali i da bi igralište bilo po odgovarajućim standardima.
To je sljedeći (i možda najveći) posao.
Kada su uspješno završeni radovi koji su planirani za ovu prvu etapu desilo se pravo čudo.
Na našem igralištu se sabralo preko četrdeset ljudi, svih starosnih dobi. Opet se igrao fudbal kao nekada i opet se čekalo da jedna ekipa izgubi da bi druga ušla. Poslije više od deset godina.
E, to je dokaz da se može samo kad se hoće.
Čak se i naš seoski nutricionista pobrinuo da igrači i navijači ne budu gladni.
Sad pravimo malu pauzu jer smo posvećeni obavezama oko Ilindanskih dana u Mrtvici a onda nastavljamo dalje.
Zamoli li smo Raju, LJubu i Jovu da nastave da vode radove a mi smo im obećali da ćemo pomoći koliko god možemo.
Nadamo se da ćemo se bar jednom sedmično na igralištu okupljati i igrati fudbal.
Takođe, nadamo se da ćemo sljedeće godine u toku Ilindanski dana i mi imati turnir u malom fudbalu po uzoru na one nekadašnje mrtvičke turnire.
(bndan.com)