„Crkve su, braćo i sestre, naša mesta susretanja sa Bogom. Tu se susrećemo sa NJim i sa svojim bližnima; tu možemo da izmerimo koliko verujemo u Boga a koliko ne, i koliko smo zaista bogonosni i hristonosni ljudi, a koliko još uvek treba da radimo na sebi”, poručio je NJegovo visokopreosveštenstvo mitropolit zvorničko-tuzlanski g. Fotije u svojoj pastirskoj besedi na praznik Svetog velikomučenika Prokopija u Dvorovima.
Danas, 21. jula 2026. godine, Visokopreosvećeni mitropolit Fotije načalstvovao je svetim evharistijskim sabranjem u hramu Svetog velikomučenika Prokopija u Dvorovima, koji je ovim liturgijskim slavljem obeležio svoju hramovnu slavu.
Mnoštvo naroda sa dvorovljanskih parohija sabralo se u porti svetog hrama da zajedno sa svojim sveštenicima dočeka prvojerarha naše eparhije. U ime bratstva hrama i vernog naroda, domaćin, protojerej Nenad Đurić, zajedno sa sabratom u hramu, protojerejem Jovanom Ivanovićem, predao je krst mitropolitu Fotiju i izrazio srdačnu blagodarnost na ovoj očinskoj poseti.
NJegovom visokopreosveštenstvu sasluživalo je više sveštenika i đakona. Za pevnicom je pojao Hor „Sveti kralj Vladislav“, koji redovno poje pri ovom svetom hramu, a koji je, između ostalih, snimio i izveo pesmu „Sveti Prokopije“, napisanu po stihovima mitropolita Fotija. Ova pesma se danas pevala u Dvorovima, ali i širom Srpske pravoslavne crkve.
Svetoj arhijerejskoj liturgiji molitveno su prisustvovali i predstavnici Grada Bijeljine, među kojima je bila predsednica Skupštine grada Željana Arsenović, kao i ugledni privrednik i predsednik Crkvenog odbora u Dvorovima, gospodin Milenko Zupur.
Nakon Svete liturgije izvršen je litijski ophod oko svetog hrama, a zatim su osveštani slavski darovi i prelomljen slavski kolač sa kumom slave, gospodinom Slavišom Simojlovićem iz Dvorova. Radost praznika nastavljena je uz trpezu ljubavi za sve prisutne vernike.
U nastavku možete pročitati celu besedu mitropolita Fotija:
Časni oci, uvaženi gospodine predsedniče crkvene opštine, predsednice Skupštine grada Bijeljine, dragi gosti, prijatelji, draga braćo i sestre. Samo da vas pozdravim sa nekoliko reči danas, na ovaj veliki praznik Svetog Prokopija, velikog mučenika i velikomučenika Crkve Hristove, koji je postradao u 4. veku, kao Sveti Georgije i Sveti Dimitrije.
On je bio veliki vojvoda u vreme bezbožnog rimskog vladara Dioklecijana i toliko je napredovao u službi da je postao glavni vojvoda. Međutim, kada ga je Dioklecijan jednom prilikom poslao u Aleksandriju da goni hrišćane – ljude koji su živeli čestitim i mirnim životom, ali su za Boga imali Isusa Hrista i nisu hteli da se klanjaju nikakvim drugim bogovima, niti vladarima i rimskim imperatorima, nego samo Gospodu – on je otišao tamo po tom svetovnom poslušanju. Videvši u Aleksandriji kako nevini ljudi stradaju, odjednom se nešto u njemu promenilo. Poželeo je da i sam bude hrišćanin i da štiti hrišćane.
Dok je sa svojom grupom ljudi išao ka cilju koji mu je imperator zadao, javio mu se Gospod Hristos u silnom i moćnom zemljotresu. Mi smo obično, kada govorimo o Božijim javljanjima, navikli da to bude u tišini – kao kada je prorok Ilija video Gospoda u tihom povetarcu, ili kada se javio Svetom apostolu Pavlu, tadašnjem Savlu, u blagoj svetlosti od koje je ovaj obnevideo. Ali Neaniju – jer se on tada zvao Neanija, a tek posle Prokopije – Gospod se javio u velikom zemljotresu i rekao mu: „Neanije, koga goniš? Na koga si ustao?“ On je tada upitao: „Ko si ti, Gospode? Ja te ne vidim i ne poznajem.“ Gospod mu je odgovorio: „Ja sam Sin Božiji, Isus Hristos na krstu raspeti, koga ti goniš.“
I toga trenutka desila se velika promena, to preumnjenje u njegovoj duši i srcu, te je Neanija postao Prokopije – veliki vojvoda, ali hrišćanski. Prve večeri kada su ga zatvorili, jer je Dioklecijan čuo da je njegov prvi vojvoda postao hrišćanin i odmah naredio da ga muče, Neanija je proveo noć u raspećima i mukama. Tada mu se u tamnici javio sam Gospod Hristos, blagoslovio ga, krstio i dao mu ime Prokopije. Sutradan je usledilo njegovo potpuno stradanje za Hrista, onako kako su stradali najveći mučenici u istoriji čitave Crkve. Sveti Prokopije je bio nepobediv i neustrašiv, ali je sada postradao za Hrista, za istinitog Boga i istinitog čoveka, i tako postao veliki zaštitnik svih hrišćana.
Evo, njegov spomen traje do danas. Mnoge crkve, manastiri i naše porodice slave ga kao svoju krsnu slavu. Sveti Prokopije pomaže u najezdi tuđinaca, u međusobnom ratu, u bolestima, nevoljama i u svemu drugom. Zato treba neprestano da se molimo ovom velikom Hristovom vojvodi i junaku koji će, ako Bog da, braniti Crkvu do kraja i skončanja veka i sveta.
Zato je danas veliki dan, braćo i sestre. Mnoge naše crkve slave. Mi ovde imamo jednu divnu pesmu posvećenu Svetom Prokopiju, koju smo ispevali blagodaću Duha Svetoga. Ovaj naš divni hor je danas ovde pevao, a pevaju je i drugi; pevali su je i sinoć na svečanoj akademiji povodom slave hrama i grada Prokuplja, kao i na mnogim drugim mestima. Daj Bože da se to nastavi, jer to razgaljuje dušu i istovremeno nas uzdiže ka Bogu.
Mi smo ovih dana imali osvećenje crkve u Mezgraji Kose, a sledeće nedelje treba da imamo osvećenje crkve u Branjevu. To će sada ići kontinuirano, nakon ove moje male pauze koju sam imao u svojim raspećima – sada smo nastavili da osvećujemo crkve. Crkve su, braćo i sestre, naša mesta susretanja sa Bogom. Tu se susrećemo sa NJim i sa svojim bližnjima; tu možemo da izmerimo koliko verujemo u Boga, a koliko ne, i koliko smo zaista bogonosni i hristonosni ljudi, a koliko još uvek treba da radimo na sebi.
Živeli, Bog vas blagoslovio i svako vam dobro darovao!
(Eparhija ZT)