Na Odjeljenju za intenzivnu njegu banjalučkog porodilišta od 22. maja do 19. juna 1992. godine preminulo je 12 prijevremeno rođenih beba, koje bi imale šansu da se bore za život da im se kiseonik mogao dati u banjalučkoj bolnici ili da su mogle biti transportovane u Beograd radi bolje zdravstvene njege.
Prvi apel za pomoć iz Kliničko-bolničkog centra u Banjaluci upućen je 21. maja 1992. godine, a zaposleni su pokušali da medicinski kiseonik nadomjeste industrijskim, koji su, nakon apela za pomoć, dostavljali brojni pojedinci i organizacije iz Banjaluke.
Ali, ovaj kiseonik nije bio sterilan i nije posjedovao istu vlažnost, dok su boce punjene pod različitim pritiskom.
Prva kriza sa kiseonikom riješena je posredstvom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i mirovne misije UN u BiH, kada je početkom juna avionima u Banjaluku dopremljeno 180 boca kiseonika i ostale medicinske pomoći, ali je riječ bila samo o kratkoročnoj pomoći i uskoro Kliničko-bolnički centar ulazi u novi period neizvjesnosti.
U Jugoslaviji je posredstvom medija vođena kampanja da se dopusti let i spriječi agonija u Kliničkom-bolničkom centru, a podržale su je i brojne poznate ličnosti. Apele su uputili i predsjednik Jugoslavije Dobrica Ćosić, kao i patrijarh srpski Pavle.
Muslimansko-hrvatske jedinice tada su kotrolisale “Koridor života” u Posavini i kiseonik je mogao doći samo vazdušnim putem.