Današnje generacije Bijeljinaca i Semberaca imaju raznovrstan izbor zabave na koji se teško mogu požaliti. Kafići, restorani, sportska takmičenja, televizijski programi i društvene mreže nude brojne načine za provođenje slobodnog vremena. Zbog toga je teško i zamisliti kako je nekada izgledao život kada takvih sadržaja nije bilo. Ipak, uprkos mnogo skromnijim mogućnostima, ljudi su i tada živjeli zadovoljno i rijetko se žalili na dosadu. Preci današnjih Bijeljinaca vodili su jednostavniji i skromniji način života. Iako to danas može izgledati neobično, ni njima nije nedostajalo druženja. Sa razvojem građanske klase, u ove krajeve su postepeno počele stizati tekovine evropske civilizacije. U to vrijeme porodični krug bio je osnovno mjesto okupljanja i druženja.
Za vrijeme Otomanskog carstva druženje po hanovima, kojih je u gradu nekada bilo više, bilo je uglavnom namijenjeno putnicima i gostima. U hanove su, pored putnika namjernika, svraćali i razni probisvijeti i lutalice sa raznim oblicima zabave: pelivani, žongleri, mađioničari, a najviše kockari. Ipak, među svima njima posebno su bili rado viđeni narodni guslari i pjevači, koji su uvijek imali svoju vjernu publiku.
Odlaskom turske vlasti iz ovih krajeva, u septembru 1878. godine, sa austrougarskom okupacijom u grad su stigli i novi načini druženja i razonode. Te novine brzo je prihvatila mlada građanska klasa u Bijeljini. Među njima se posebno izdvojilo korzo: večernje šetnje mladih gradskim ulicama.
Korzo je naročito bilo popularno u proljećnim mjesecima, kada grad i bašte zazelene, a vazduh ispune mirisi cvijeća iz dvorišta. Pretpostavlja se da se ova navika počela širiti krajem 19. vijeka, najprije među mladim Švabama, Mađarima, Hrvatima, Česima i Slovacima koji su se u grad doselili nakon okupacije. Vremenom su tu naviku prihvatili i mladi Bijeljinci.
Tokom svoje istorije Bijeljina je imala nekoliko ulica koje su u različitim periodima služile kao mjesto večernjih šetnji.
Prvo gradsko korzo nalazilo se u današnjoj Karađorđevoj ulici, od zgrade današnjeg Muzeja Semberije pa do Sokolskog doma, a najčešće do starog hotela „Drina“, koji danas više ne postoji, na čijem mjestu se sada nalazi Autobuska stanica. Ta ulica se tada zvala Vilmaštrase i smatrala se elitnim dijelom grada. U njoj su bile smještene najvažnije gradske ustanove: opština, hotel, nekoliko apoteka, dvije banke, dvije crkve, škole, čitaonica i više ugostiteljskih objekata.
Nekoliko decenija kasnije korzo se preselilo u ulicu Stare čaršije, i to poslije Prvog svjetskog rata. Ta ulica prolazila je pored nekadašnjeg hotela „Evropa“ koji je 1935. godine u samom centru grada izgradila Jevrejka Rifka Alkalaj. Vremenom se upravo u taj dio grada preselio glavni trgovački i poslovni život Bijeljine, sa brojnim trgovinama, zanatskim radnjama i ugostiteljskim objektima.
U toj ulici mladi su šetali više od četiri decenije, sve do izgradnje gradskog trga šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada je saobraćaj preusmjeren na novu jednosmjernu traku, dok se nekadašnja ulica sa korzom utopila u površinu trga. Šetači su se potom preselili na takozvanu „štraftu“, stazu u sredini trga koja je bila namijenjena upravo njima.
Ipak, svakog ljeta, poslije Prvog maja, korzo se iz centra grada selilo u Gradski park, gdje je ostajalo sve do početka septembra. U tom periodu gotovo sav društveni i zabavni život Bijeljine odvijao se upravo u parku. Tamo je radila ljetna bašta sa muzikom i ugostiteljskom ponudom, a u večernjim satima gostovali su poznati orkestri sa pjevačima i pjevačicama. Dva puta sedmično organizovane su i igranke.
Tokom tih mjeseci, duž glavne aleje parka od gornje do donje kapije – kretale su se kolone šetača u oba smjera. Staza je predveče polivana vodom iz cisterni komunalnog preduzeća kako bi se smanjila prašina. Tu su se susretali i družili i mladi i stari, a park je postajao glavno mjesto okupljanja i razonode u gradu. Iako su se kroz vrijeme mijenjali načini života, države i društvena uređenja, Bijeljinci su uvijek pronalazili načine za druženje i zajedničko provođenje slobodnog vremena. Nekada su to bili hanovi, guslari i večernje šetnje korzom, dok danas tu ulogu imaju kafići, televizija i društvene mreže. Uprkos svim promjenama, potreba ljudi za druženjem ostala je ista, svjedočeći o kontinuitetu društvenog života u Bijeljini kroz različite istorijske periode.
(semberija.info)