Piše: Nedeljko Gajić
Bijeljina se ne hvali — jer i nema zasluge da bi se hvalila. Grad koji nije prepoznao što je imao, koji nije sačuvao što je prošlo kroz njega, koji se sjeća tek kad je prekasno. A opet — kroz ovaj grad su prošla tri glasa koja su obilježila čitavu jednu epohu.
Jedan je stigao tu da utihne, da zaboravi. Drugi je odatle krenuo da pronađe sebe. Treći je u tom gradu ostavio dio duše, a da grad to nikad nije ni znao.
Između njih stoji jedan nestali svijet — svijet kafana kakvih više nema. Nije to bila mehana. Bila je to pozornica bez reflektora, univerzitet bez diploma, salon u koji su intelektualci, glumci i pjesnici dolazili da slušaju ženu na bini i da, barem na kratko, zaborave sve ostalo. Nije bilo interneta, nije bilo YouTube-a ni TikToka. Bila je kafana, bio je orkestar i bio je glas koji ima emociju.
Sofka — od vašara do Pariza
Sofija Vasiljević, koju će cijeli svijet upoznati kao Sofku Nikolić, rođena je 1907. godine u Tabanoviću kod Šapca, u porodici muzikanata. Još kao djevojčica pjevala je na vašarima, a sa četrnaest godina počela je nastupati po kafanama. Najprije u Zvorniku, onda u Mostaru — gdje je Aleksa Šantić, pred kraj svog života, uživao slušajući svoju „Eminu“ u njenoj izvedbi. Gdje god da je nastupala, kafane su bile pune, a novčanici prazni — Sarajevo, Beograd…
Sa svega petnaest godina udala se za Paju Nikolića, šefa velikog orkestra od 25 članova, i zajedno su krenuli u osvajanje Evrope. Sa Pajinim orkestrom nastupala je u Sofiji, Berlinu, Pragu, Moskvi, Beču, Budimpešti, Madridu, Londonu i Rimu. Ali najvažnija stanica bio je Pariz. Pozvala ju je produkcijska kuća „Pate“ kao ekskluzivnog gosta. U Parizu je dočekana kao velika svjetska umjetnica. Novinari su je prozvali „kraljicom sevdaha”. U Parizu je snimila četrdeset ploča.
Poredili su je sa Enrikom Karusom, najvećim operskim pjevačem tog doba. Bila je prva pjevačica u Evropi koja je osvojila „Zlatnu potkovicu“ — nagradu za sto hiljada prodatih gramofonskih ploča. Za samo sedamnaest mjeseci snimila je pedeset i pet ploča — broj koji bi i danas bio nevjerovatan.
Zamislite to u kontekstu danas. Današnji pjevači imaju YouTube, Spotify, TikTok, milijarde korisnika na dohvat prsta. Sofka je imala gramofon i turneju. I ipak je njen glas prešao granice koje mnogi današnji izvođači nikad neće preći. Pričalo se da je Sofka pjevala glumcu Dobrici Milutinoviću, pjesniku Tinu Ujeviću i komediografu Branislavu Nušiću. Beogradska Skadarlija bi utihnula kada ona zapjeva. Nije to bila zabava za mase — bila je to muzika za one koji su znali da slušaju, sa dušom.
Ali nije samo publika u kafanama znala za Sofku. Njeni kafanski nastupi su prenošeni na radiju. Znala je za nju i jedna od najvećih zvijezda tog doba — Džozefina Bejker, američka pjevačica i plesačica. Godine 1927. Džozefina je gostovala u Beogradu, a Sofka je nastupala u Zagrebu. Čuvena „Crna perla”, koja je čitala o Sofki, nije oklijevala — otputovala je u Zagreb samo da je čuje. Nije razumjela ni jednu riječ. Ali razumjela je sve ostalo. Emocija koja iz glasa dolazi ne traži prijevod. Dvije pjevačice su se upoznale i sprijateljile.
Prijateljstvo je trajalo četrdeset i jednu godinu. Kad je Džozefina 1968. ponovo gostovala u Beogradu, Sofka je sjela u autobus u Bijeljini i putovala do Beograda da vidi staru drugaricu. Nije bilo poziva ni protokola — bila je to starija žena koja ide da vidi prijatelja. Džozefina je taj susret nazvala „najljepšim poklonom.”
Takva je bila Sofka i izvan bine. Dok je bila na vrhuncu slave, redovno je pomagala pjevačicama, muzičarima i konobarima koji bi ostali bez posla — u Beogradu i širom Evrope. Karakter koji se ne mijenja s godinama, ni sa slavom, ni s tišinom.
Tišina koja ne prestaje
A onda, 1939. godine, sve je stalo. Umrla je Marica, jedina kćerka, sa sedamnaest godina. Na njenom nadgrobnom kamenu Sofka je dala uklesati: „milom sinu.” Krivila je sebe za njenu smrt — mučilo ju je što je birala karijeru, što je bila odsutna. Glas koji je utišao Skadariju, koji je fascinirao Parižane i ganuo Džozefinu Bejker — taj glas je zaćutao. Zauvijek.
Preselila se u Bijeljinu. Na bijeljinskim ulicama sretali su je — tihu, nenapadnu. Sofka je umrla 1982. u staračkom domu u Banji Koviljači. Sahranjena je na bijeljinskom groblju Pučile, u kapeli pored kćerke za kojom nikad nije prestala da tuguje. Rekla je jednom, u jednom od rijetkih intervjua: „Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, kao ni pjesma.“
Ljiljana — dijete kafane
Dok je Sofka u Bijeljinu stigla da ćuti, Bijeljina je Ljiljanu naučila da govori — glasom, jedinom stvari koju je imala. Ljiljana Petrović rođena je 1944. u Beogradu. Otac, muzičar romskog porijekla, napustio je porodicu odmah nakon njenog rođenja. Majka, pjevačica iz Zagreba, dovela je malu Ljiljanu u Bijeljinu, gdje je nastupala po kafanama kako bi preživjela. Bijeljina tih godina nije bila ni malo glamurozna, kao ni danas — bila je kafanska škola za njih dvije: majka za binom, kćerka iza kulisa.
A onda se majka razbolela. Ljiljana je imala dvanaest godina kad je ušla u kafanu i rekla: „Majka ne može večeras da pjeva, bolesna je. Pustite mene.“ I pustili su je. Sljedeće godine majka ju je napustila. Ljiljana je nastavila da pjeva po kafanama kako bi se izdržavala i plaćala školu. Kafana ju je rodila, kafana ju je odgajila.
Kad je odrasla koliko je mogla, krenula je prema Beogradu — prema Skadarliji, boemskoj četvrti koja je bila balkanski Monmartr. Ljiljana, kafanska djevojka iz Bijeljine, pjevala je visoko urbano, na trenutke gotovo džezerski rafinirano, a opet sa sirovom autentičnošću — osvajala je i prosječnog slušaoca i muzičke znalce. Umjetnici i intelektualci su redom bili njena publika.
Sistem nije bio naklonjen takvim glasovima. „Mi kafanski, ciganski pjevači nismo tada bili interesantni“ — rekla je Ljiljana jednom. Spas je došao iz Ljubljane, tamo je snimila prve albume — prvi singl 1981, prvi pravi album ubrzo potom — i postala najveća romska pjevačica u Jugoslaviji.
A onda je došao rat. „Čak i prije rata shvatila sam da je radost nekako nestala. Odjednom je postalo važno nositi kratku suknju. Što kraća suknju, to bolji pjevač. Shvatila sam da je moje vrijeme prošlo. Bilo je to vrijeme za oružje i mržnju.“ Otišla je u Dizeldorf sa troje djece. Prestala je pjevati. Čistila je podove da preživi.
Pronašao ju je Dragi Šestić, skoro slučajno, 2001. godine. Nakon dugog odbijanja, Ljiljana je popustila i snimila album „Mother of Gypsy Soul“ — koji joj je donio svjetsku slavu koju Jugoslavija nikad nije bila voljna da joj da. Nastupala je u najboljim evropskim dvoranama zajedno sa bendom Mostar Sevdah Reunion.
Rekla je tada, bez imalo skromnosti: „Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da poslije petnaest godina pauze mogu da postignem i svjetsku slavu.“Umrla je 2010. godine u Dizeldorfu.
Kralj narodne muzike
I dok je Ljiljana pjevala u Skadarliji, negdje u istom tom periodu odrastao je dječak čiji će glas jednog dana biti poznatiji od svih ostalih. Šaban Šaulić je rođen 1951. u Šapcu, ali je glas naslijedio od majke Ilduze Demirović, koja je bila iz Bijeljine.
Presudnu ulogu odigrao je stric Alija, koji ga je jednog dana pozvao da pjeva u kafanu. Šaban, tada još mladić, iz poštovanja nije smio da odbije. Otpjevao je prvu pjesmu i napunio lokal. Tu je počela njegova muzička priča. Ista kafana, isti trenutak, ista magija — kao kod Ljiljane, kao kod Sofke. Kafana kao krstionik i pozornica, sve u jednom.
Šaban nikad nije znao da čita note. Ali to mu nije smetalo da izgradi karijeru kakvu bi poželeli i najveći akademski obrazovani muzičari. Njegove pjesme postale su dio kolektivnog sjećanja jednog naroda. Nije to bio samo zabavljač. Bio je glas koji je znao da zagrli dušu.
Sve troje su postali poznati prije nego što su postali punoljetni. Ali ni jedan od njih nije imao lagano djetinjstvo koje bi ih odvelo na scenu, nije to bila ambicija roditelja ni školovanje u konzervatorijumu. Sofka je pjevala na vašarima kao djevojčica. Ljiljana je zamijenila bolesnu majku za kafanskim stolom sa dvanaest godina. Šaban je napunio kafanu prvim nastupom kao tinejdžer, iz poštovanja prema stricu koji ga je pozvao. Kafana ih nije birala po porijeklu ni po diplomama — birala je po onome što imaš u grlu i u duši. I svo troje su imali više nego dovoljno.
Šta bi Bijeljina dobila da je sudbina bila drugačija?
Ovo je pitanje koje nema odgovor, ali zaslužuje da bude postavljeno. Sofka Nikolić je u trenutku kada je zašutjela bila na putu da postane ono što je Edith Piaf postala za Francusku — glas jednog naroda, prepoznatljiv na svakom meridijanu. Već je nastupala u Parizu, Londonu, Berlinu. Već su je poredili sa Karusom. Bila je prijateljica Džozefine Bejker. Imala je trideset dvije godine i bila je na vrhuncu. Da Marica nije umrla 1939, balkanska muzika bi možda imala svoje svjetsko lice decenijama ranije — i to žensko lice, što bi samo po sebi bila revolucija.
Ljiljana Petrović Buttler je za svjetsku slavu morala čekati pedeset i sedam godina. Nije joj trebala nova vještina — trebali su joj mir, šansa i čovjek koji je ima razloga da je potraži. Glas se nije ugasio. Samo je čekao. Da nije bilo rata, da je sistem bio drugačiji — Ljiljana bi možda već devedesetih bila ono što je postala tek na kraju života.
I Šaban — kralj kojeg znaju i oni koji ne vole narodnu muziku — nosio je u sebi Bijeljinu a da to gotovo niko nije ni znao. Da se ta veza negovala i pamtila, grad bi imao nešto rijetko vrijedno: ne samo uspomenu na slavne, nego živi most između prošlosti i sadašnjosti.
Zajedno, ove tri priče govore o nečemu što Bijeljina nikad nije iskoristila. Ne iz zlonamjernosti — nego iz nepažnje, iz skromnosti, možda iz neznanja. Bijeljina danas ima ulicu sa Sofkinim imenom i mural na bioskopskom zidu.
Kraj jednog svijeta
Kafane su ostale, ali duh je otišao. Publika koja je znala da ćuti i da sluša — i ona je otišla. Ostali su ekrani i slušalice, i milioni pjesama koje niko zaista ne sluša do kraja.
A Sofka i Ljiljana — dvije žene teškog života, nevjerovatnih glasova i nedovoljno ispisanih stranica u istoriji muzike — leže u tišini. Jedna na bijeljinskom groblju Pučile, pored kćerke za kojom nikad nije prestala da tuguje. Druga daleko od Bijeljine u kojoj je naučila da pjeva, u zemlji koja je nije rodila.
Bijeljina se ne hvali. A mogla bi — da je znala šta je imala
(bndan.com)