Suicid, faktori rizika i mjere prevencije

Suicid je drugi naziv za samoubistvo, svjestan i namjeran čin u kojem osoba sama prekida vlastiti život.

To je složen fenomen, u kojem se prepliću psihološki, socijalni, biološki i egzistencijalni faktori.

Ljudi koji razmišljaju o suicidu najčešće ne žele stvarno “nestati”, već žele da prestane duševni bol koju osjećaju i od koje ne vide izlaz.

Smatra se da suicid svake godine odnese više od 700.000 života u svijetu ( 727.000 osoba je izvršilo suicid u 2021.godini). To je jedan od vodećih uzroka smrti, naročito među mladima.

Oko 60% svih suicida se odnosi na depresiju, a 15% svih depresivnih bolesnika izvrši suicid. Izuzetnom upornošću osoba sa tzv. velikom depresijom teži ka samoubistvu, i sposobna je da izigra svaki nadzor.

Samoubistvo je posebna manifestacija agresije kod depresivnog bolesnika i po jednoj tezi, samoubistvo je zamjena za ubistvo. To je retroflektirana agresija, agresija koja nije iskazana put ka spolja već ka unutra, ka sebi.

Samoubistvo se najčešće događa u početku bolesti, kada bolesnici imaju sačuvane rezerve fizičke snage, ili na kraju bolesti, i pri poboljšanju o čemu posebno treba voditi računa. U dubokoj depresiji, zbog pada voljne i nagonske snage, samoubistvo je rijedak događaj. Pokušaj je uvek alarm, poziv, apel za pomoć.

Postoji više faktora rizika koji mogu povećati vjerovatnoću pojave suicidalnih misli ili pokušaja.

Najvažniji od njih su:

Psihički faktori:

1. Depresija i drugi poremećaji raspoloženja.
2. Anksiozni poremećaji i hronični stres.
3. Bipolarni poremećaj (posebno u depresivnim fazama).
4. Shizofrenija i teške psihoze (indukovani sumanuti poremećaj).
5. Bolesti zavisnosti- alkoholizam, narkomanija i patološko kockanje.
6. Poremećaji ličnosti (npr. granični poremećaj).
7. Adolescentne krize.

Biološki i zdravstveni faktori:

1. Genetska predispozicija za mentalne poremećaje (smatra se da postoji porodični obrazac ponašanja i težnja da se kopira način borbe sa teškoćama i pokušaj razrešenja, psihičkih kriza).
2. Hronična somatska oboljenja, bolna stanja i neizliječive bolesti.

Socijalni faktori:

1. Usamljenost i socijalna izolacija.
2. Porodični konflikti i nasilje.
3. Gubitak posla,egzistencijalni problemi.
4. Diskriminacija, stigmatizacija i zlostavljanje.

Životne krize:

1. Gubitak voljene osobe (smrt, razvod, prekid veze).
2. Neuspjeh u školi ili na poslu.
3. Pravne ili društvene poteškoće (npr. zatvor, javna sramota).
4. Realna životna situacija (što je povoljnija situacija po pitanju posla, socio-ekonomskog statusa i porodične atmosfere rizik od suicida je manji).

Ponašajni (bihevioralni) faktori:

1. Prethodni pokušaji samoubistva (najjači prediktor).
2. Samopovrjeđivanje je takođe ekvivalent pokušaja samoubistva.
3. Impulsivnost i agresivnost (impulsivne osobe znatno češće pokušavaju samoubistvo, impulsivnost se procjenjuje kroz ponašanje u ranijoj životnoj istoriji, često mjenjanje odluka, nagle odluke, često bez smisla. Neke impulsivne osobe mjesecima ponovo razmišljaju, ruminiraju o odluci, u pogledu samoubistva, onda odjednom donesu odluku iznenada, što ukazuje na to da dugotrajna ruminacija može i da zavara).
4. Odnos prema odgovornosti (kod osoba koje imaju obaveze, npr. prema porodici rizik od suicida je niži nego kod osoba koje nemaju tu vrstu odgovornosti, s druge strane rizik se povećava ako osoba vjeruje da je na teretu drugima, što se često viša kod depresije).
5. Religioznost (smanjuje se rizik od samoubistava kod religija koje to zabranjuju).

Mjere prevencije

Značajne mjere prevencije su podizanje svijesti, edukacije koje razbijaju stigmu oko mentalnog zdravlja.

Obrazovanje, školovanje i edukacija nastavnika, roditelja i vršnjaka o tome kako prepoznati znakove opasnosti.

Razgovor bez osuđivanja, otvoreno pitati osobu da li razmišlja o samoubistvu i slušati je bez kritike.
Podrška i prisutnost su jako bitni, pokazati da osoba nije sama, pratiti je u kriznim trenucima.

Pitanja koja psihijatar ili psiholog postavlja tokom evaluacije suicidlanog rizika su: osjeća li se pacijent očajno, beznadežno, bespomoćno, da li je umoran od neprekidne borbe, da li ima osjećaj krivice, da li se budi rano ujutru, ima li želju za smrću, da li je razmišljao o samoubistvu i koliko su te misli bile česte, da li je bilo konkretnih planova, koliko je pacijent impulsivan, da li je bilo precipitirajućih događaja poput gubitka posla ili smrti bliske osobe, ima li u anamnezi pokušaja suicida.

Pokušaj samoubistva uvek treba najozbiljnije tretirati i praktično skoro uvek hospitalizovati, iskustvo pokazuje da su 2/3 realizovanih samoubistava imali jedan ili više pokušaja.

Rano otkrivanje i liječenje mentalnih poremećaja (posebno depresije, anksioznosti, zavisnosti) su od velikog značaja. Vrlo često je neophodna kontinuirana terapija i praćenje, adekvatna podrška i razumijevanje.

Obuka zdravstvenih radnika da prepoznaju suicidalne misli i reagiraju na vrijeme je jako bitan momenat kada govorimo o edukaciji zdravstvenih radnika.

Samoubistvo se može spriječiti. Najvažnije je ne ignorisati znakove opasnosti i pružiti osobi osjećaj da nije sama i da uvijek postoje druga rješenja.

(bndan.com)