“Bilo je to vrijeme kada smo nosili torbe pune knjiga, ali i snova. Vrijeme kada se dan mjerio zvonom, a svijet stajao između malog i velikog odmora. Vrijeme kada smo vjerovali da se sve može, jer smo tek počinjali da učimo ko smo.
Generacija 2005. – mi smo bili ta djeca s’ kraja jednog vijeka i početka novog, uhvaćeni između starih dnevnika i prvih mobilnih telefona, između kredom ispisane table i prvih internet pretraživača. U učionicama Gimnazije “Filip Višnjić”, između visokih prozora i drvenih klupa, gradili smo svoja prijateljstva, karaktere i prve predstave o životu.
Pamti se sve: zvuk krede koja škripi po tabli, razredne prepirke oko toga ko je zaboravio lektiru, ona nervoza pred kontrolni iz matematike, ali i olakšanje kad profesorka kaže: “Ipak ćemo pomjeriti za sljedeću sedmicu.” Pamti se onaj osjećaj kad zazvoni posljednje zvono u petak, ali i onaj mnogo dublji – osjećaj pripadanja.
Naši hodnici nisu bili samo prolaz između časova – bili su pozornica naših prvih ljubavi, razočaranja, šala i snova. Tih godina, svijet je možda bio nesiguran i pun pitanja, ali mi smo imali jedni druge – i to je bilo dovoljno.
Danas, dvadeset godina kasnije, svako od nas nosi neku svoju priču, ali te priče imaju zajednički početak – u onoj bijeljinskoj gimnaziji, pod istim krovom, na istim klupama. Zato se okupljamo, da se nasmijemo istim anegdotama, da zagrlimo one koje nismo vidjeli godinama i da još jednom budemo ona djeca koja su vjerovala da je sve moguće.
Jer možda su prošle dvije decenije, ali sjećanja još uvijek mirišu na septembar.”
Nekad i sad iz ugla Adriane Mirić i Maje Rajković
(bndan.com)