Dok se svijet fokusira na velike političke teme i ekonomske krize, jedna od najmračnijih društvenih pošasti i dalje tiho guta živote u Bosni i Hercegovini. Prema podacima UNICEF-a, u 2024. godini 12 žena je izgubilo život kao žrtve rodno zasnovanog nasilja, dok je u protekle tri godine više od 17.000 poziva stiglo na SOS telefone, gdje su žene tražile pomoć i zaštitu. Nasilje nad ženama koje se dešava iza zatvorenih vrata, u domovima i najbližim odnosima, ostaje nedovoljno vidljivo, nepravedno tretirano i prečesto zataškavano.
Nasilje nad ženama nije samo statistika, to su hiljade skrivenih tragedija, potisnutih bolova i prećutanih vapaja za pomoć. Iza svakog broja krije se uništen život, iza svakih zatvorenih vrata tišina koju niko ne želi da razbije. U četiri zida, prijetnje, udarci, poniženja — postaju njihova stvarnost.
“Mi smo društvo koje toleriše nasilje. Mi odrastamo uz onu ‘ko se tuče, taj se voli’. Mnoge žene ostaju u nasilnim zajednicama jer su im majke govorile ‘trpi, i ja sam tvog oca trpjela’. Dakl, mi smo takvo društvo gdje se toleriše i nasilje i nasilnici”, kaže Ljiljana Lukić, projektna koordinatorica u Fondaciji Lara.
Ipak, sistem koji bi trebalo da ih štiti često ostaje nijem, nespreman i nepravedan. Umjesto podrške, žrtve nailaze na zid ćutanja, birokratije, zakašnjelih reakcija i neadekvatnih kazni.
“Kada smo radili studiju o slučajevima silovanja, dešavalo se da kao opravdanje bude navedeno to što je silovatelj otac, što ima djecu, što mora da izdržava porodicu, pa ne može dugo da boravi u zatvoru i slično. Dakle, nalaze se razni razlozi da kazne budu minimalne. Te minimalne kazne obeshrabruju žrtve”, upozorava Lukić.
Izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović podsjetio je na neka od ubistava u protekle dvije godine te istakao da su se žene pravovremeno obratile institucijama i tražile zaštitu: “To su mogli biti centri za socijalni rad, policija, nevladine organizacije ili druge nadležne ustanove, ali očigledno je da he adekvatan odgovor države izostao”.
Odgovor je izostao i u našem pokušaju da od PU Bijeljina dobijemo informacije. Na terenu, pak, imamo situaciju gdje se nasilje dešava svakodnevno, a na medije se vrši pritisak da takve vijesti ne objavljuju, jer istina o nasilju razotkriva i nepravdu, i nemoć sistema, i društvenu zatvorenost.
“Bilo je upita da li je moguće da se nešto ne objavi ili objavljeno da se povuče. Bilo je tu prijateljskih savjeta, molbi, grubljih riječi. Ako se nešto desilo, mora biti objavljeno, a pogotovo ako je u pitnaju nasilje. Moramo na taj način da se suočimo jer ako budemo sve stavljali pod tepih i budemo prećutkivali, šta smo uradili?”, pita Danka Zakić, urednica portala Bijeljinske dnevne aktuelnosti.
Lukić napominje kako novinari treba da nađu način kako da pristupe temi: “Veoma je važno da se o tome govori – jer je to pitanje senzibilizacije čitavog društva!”.
Kultura nasilja nije samo privatni problem, već duboko ukorijenjen društveni fenomen, koji se ogleda i u političkom diskursu.
“Kada svakodnevno čujemo od vodećih političkih lidera pozive na različite oblike nasilja, ako imamo jednu društvenu sredinu koja u pravom smislu riječi glorifikuje nasilje ili ratne zločine ili bilo koju vrstu nasilničkog ponašanja, onda ne treba da nas čudi da imamo i dalje situaciju gdje postoji potpuna politička nespremnost da se u nadležnim institucijama mijenjaju zakoni i poboljšava funkcionalnost institucija”, dodaje Todorović.
Nedostatak pravovremene zaštite, minimalne kazne za nasilnike, pritisci na medije i muk nadležnih – sve to stvara prostor u kojem nasilje i dalje cvjeta. Nasilje nad ženama u BiH nije samo lični problem, to je sistemska rana društva koja se ne liječi.
(federalna.ba)